KORISNA INFORMACIJA: Evo kako pravilno staviti penis u vaginu (VIDEO)

Dating > KORISNA INFORMACIJA: Evo kako pravilno staviti penis u vaginu (VIDEO)

Click here: ※ KORISNA INFORMACIJA: Evo kako pravilno staviti penis u vaginu (VIDEO) ※ ♥ KORISNA INFORMACIJA: Evo kako pravilno staviti penis u vaginu (VIDEO)

Možete li mi savjetovati šta da radim i je li TV trihomonas, jer sam proèitala u uputi tableta koje su odvratne za želudac da se njima lijeèi taj nekakav parazit? Popovi glagoljaši su pismom svjedočili o tradiciji, čuvajući vjeru, jezik i običaje svoga naroda približavajući istovremeno kulturna ostvarenja ondašnje razvijene Europe. Savjet: ne upuštajte se u seks! Kako zdravlje treba cuvati i boriti se za njega prije nego sto bolest7 dodje ,prirodni recepti svima ce dobro doci!

U mom slučaju stvar je išla jednostavno. Mozda cete najpre zeleti da otkrijete izvor 186 vase porodicne bakterije, pa da sacuvate nezagadenu hranu. Pa, dobro, evo ti. Ono što je posve izvjesno i u čemu nema dileme, jeste - Milorad Dodik, po svom prezimenu, nije Srbin. Nervozno se igrao sa plastičnim zatvaračem, kotrljajući ga po stolu dok smo razgovarali. Svijest i podsvjest su odigrali mnogo u mom zivotu, nesvjesno, jer tad nisam znala neke stvari, a sad znam, da je to bilo to. Na taj nacin mi pripremamo teren za zakrecavanje arterija, bolesti zglobova, kalcifikaciju tkiva koja gube elasticnost. Zelila bih da ti pomognem i da budes zadovoljna kao ja sa Alojom. Atena ju je oživjela, ali u obliku pauka koji vječno prede svoju mrežu. Otac naravno prihvata da pomogne.

Zavodili su, silovali i pravili djecu. Ona je započela zidati grad na mjestu gdje se sada nalazi Sućuraj, ali ga nije uspjela dovršiti, jer je izgubila rat protiv Rimljana. Lijeèi se antibioticima, lijeèiti se trebaju svi partneri.

Dugi crni kurac u vaginu - Crkveni oci imali su razumijevanja za poriv koji je u ljudima budio želju za djecom i obitelji, kao i za seksom, ali su Grgur iz Nise i Ivan Zlatousti tvrdili da je to samo reakcija na zastrašujuću pomisao 0 smrti koja ljude prati sve od pada. To je razlog masovnog buđenja čovječanstva na ovom planetu u ovom trenutku.

John Beddington LONDON - Glavni naučni savjetnik britanske vlade ser John Beddington upozorava da svijetu predstoje decenije turbulentnih vremenskih prilika i da će zbog klimatskih promjena biti ogromni problemi sa hranom, vodom i obezbjeđivanjem energije. U svom posljednjem dramatičnom upozorenju u okviru priprema za podnošenje ostavke profesor Bedington navodi da se klimatske promjene već ispoljavaju u vidu ogromnih i naglih promjena vremena. Bedington ističe da vremenska inercija sistema klime znači da će gasovi staklene bašte, koji su se nagomilali u atmosferi, i u narednih 25 godina određivati vremenske prilike s kojima se danas suočava svijet, prenose mediji. Prema njegovim riječima, Arktik se zagrijeva mnogo brže od ostalih dijelova svijeta, što potvrđuje predviđanje naučnika. Svoje primjedbe Bedington iznosi u trenutku kada se Britanija suočava sa najhladnijim martom u proteklih 50 godina. Katolici i protestanti obilježavaju Uskrs, poslušajte poruku vjernicimai kardinala bosanskog. Uz slavlje Uskrsa najčešće se vežu brojni simboli i običaji, a najpoznatiji je ukrašavanje jaja, takozvanih pisanica, koje inače simboliziraju život. Tradicija bojenja jaja na prirodan način zadržala se i danas. Poruku, povodom Uskrsa, uputio je nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić. Mišo i mjesto na nadvožnjaku gdje se drama odvijala Ševko Kadrić Svijet je zgrožen fotografijom na kojoj se 58-godišnji Ki Suk Han očajnički pokušava popeti na stanicu podzemne željeznice u New Yorku, dok prema njemu juri smrtonosna lokomotiva. Čin tragedije je potresniji činjenicom da niko od osamnaest putnika, svjedoka tragedije nije ni pokušao da mu pomogne, pruži ruku i izvadi ga na peron. Tragedija je kompletirana jednim koji je revnosno sam čin umorstva snimao i kasnije postavio na facebook ili gdje već, tražeći pažnju za sebe, zgrozivši zapanjeni svijet koji se u činu prepoznao. Kako je nesrećnik dospio na tračnice željeznice, niko ne piše, ali vam ja pišem o drugom i drugačijem mentalnom sklopu ljudi, njih u priči koja slijedi na najbolji način odslikava Milan Mišo Pejović, dodajmo ovdje da je iz Bosne, da se, kako sam kaže, grije na toplini bosanskog duha i ponosa. Mišo radi u švedskoj školi, tako da smo osuđeni u ovim razgovorima na teme Bosne i škole, i sad nam i jedno i drugo kroz priču promiče. Mišo ima cijelu teoriju o feminističkom švedskom društvu koje ne priprema učenika za život već birokratski sistem koji je ovdje jači od sama života. Podkrijepljuje to argumentima pretvaranjem škole u produženi boravak, koja ne odgaja već čuva djecu, padom fizičke kondicije kod učenika, agresivnom tehnikom koja preuzima ulogu i odgoitelja i učitelja, ostavljajući nas nemoćne. Uđoh u kružni tok kroz koji se provrtih dva puta uočavajući detalje neophodne za rekonstrukciju ove priče. Prije dva tri dana je autom ulazio u isti kružni tok, bio je sav u svojim mislima, borio se sa temperaturom koja ga je već obuzimala. Žurio je kući da popije čaj i pokuša se preznojiti. Uz ogradu nadvožnjaka koji premošćuje auto put E4, vidio je neobično dešavanje. Mlađa žena se držala za ogradu a srednjovječna, malo odmaknuta je sa njom razgovarala, uz neobične pokrete ruku i jedne i druge. Projurio je pored njih, ali je u glavi ponio sliku, odustao od napuštanja kružnog toka i nastavio da kruži još jednom. Ovaj put se pripremao na zaustavljanje, shvativši instinktom starog profesora i policajca da nešto nije uredu. Zaustavio je auto na pločniku iza njih, ostavio upaljena svjetla za prinudno zaustavljanje i izašao iz auta. Djevojka je počela da viče naređujući mu da se zaustavi, podižući nogu preko ograde. Zaustavio se pokušavajući da je smiri. Šta ako skoči nekoj djevojci na auto sa ove visine, možda mojoj kćerci, porodici sa djecom? U jednom trenutku se ona djevojka okrenula licem prema auto putu tražeći priliku kad i na koga da se baci, kad joj se Mišo bacio na leđa i pokušao da obori i odlijepi od ograde nadvožnjaka. Čuo je pucanje noktiju čiji su dijelovi ostajali na ogradi, osjetio je udarce po sebi, očekivao da mu i nokte zabije u lice, ali je grčevito držao, uz sebe pritišćući uz ogradu. Bacio je pogled okolo, automobili su kružili onim kružnim tokom, radoznali šoferi i saputnici su ih gledali i nastavljali svoj put kao da se njih borba za mladi život i ne tiče. Mogu pomisliti bilo šta, da je tučem, silujem... Nekoliko odraslih muških je prišlo na nekoliko metara i tu ostalo, kao da se ni njih ova priča ne dotiče, ali je uzbudljivo vidjeti. Falio je još i fotograf, a nije isključeno i da nije i njih bilo, da ovo pribiljaže i pošalju vijest u svijet. Prolazile su minute, kao vječnosti, djevojka je vodila svoju bitku za smrt, on svoju za život, policije još nije bilo. I dalje je birao riječi uvjeravajući djevojku u ljepotu života i besmisao čina koji ga oduzima, sebi ali i drugima. Nije više bilo ni važno da li ga razumije i želi razumjeti, najvažnije mu je bilo da je imao u svojim rukama dok neke druge ne priteknu u pomoć. Učinilo mu se da je i vječnost prošla, kad je u daljini čuo sirenu hitne pomoći i ugledao pored sebe dvojicu policajaca. Bacili su se na djevojku, otkinuli je od njega i ograde i ubacili u auto hitne pomoći. Na trenutak su svi njega zaboravili, osim temperature, ona mu je odavno bila u lice udarila, ruke su ga boljele, znao je da mora po tijelu imati i modrica, krenuo je prema autu. Mišo nije htio biti jedan od posmatrača, ali nije htio ni uzimati svoju odgovornost, kako to Šveđani nazivaju, on je odgovornost imao sa sobom i časno se ponio sa njom, baš onda kad je i kako trebao. Wizz Air aviokompanija danas je najavila otvaranje nove rute iz Tuzle u Malme koja će početi 31. Letovi će biti organizirani dva puta sedmično, ponedeljkom i petkom, a Wizz Air očekuje da preveze preko 30. Dodavajući BiH rastućoj mreži ruta, Wizz Air sada operira preko 260 ruta u 31 državi i pruža sigurnost zračnih operacija milionima svojih putnika, veoma niske cijene i prijateljski odnos pružanja usluga svojim klijentima. Ovo je početak novog poglavlja u historiji avijacije BiH. Tijesno radeći na lansiranju naše prve niskotarifne rute iz BiH s našim partnerom aerodromom Tuzla, potvrđujemo našu uvjerenost u mogućnosti Tuzlanske regije da privuče turizam i da generira veoma potreban niskotarifni vid zračnog prometa - naveo je generalni direktor J. Pomoćnik ministra za saobraćaj u Vladi TK Nenad Lukanović je istakao opredjeljenost Ministarstva trgovine, turizma i sobraćaja odnosno Vlade Tuzlanskog kantona da stvori neophodne pretpostavke za nesmetano funkcioniranje aerodrome jer je razvoj ''Međunarodnog aerodroma Tuzla'' jedan od strateških ciljeva Vlade Tuzlanskog kantona, saopćili su iz TK. Riješio je da ostane, učeći engleski dok je kao ulični promoter radio za Greenpeace i gledao na vijestima kako mu rodni grad gori. Nekadašnji novinar u Bosni, Hemon je napisao prvu priču ne engleskom 1995. Njegov roman iz 2008, Projekat Lazarus, počeo je kao istraživanje istinite priče o bjeguncu od pogroma u istočnoj Evropi, koga je 1908. Narator je Brik, kolumnista i bosanski emigrant u Čikagu, koji dobija grant da otputuje u Moldaviju, pa zatim u Sarajevo, da istraži svijet koji su i on i Lazarus ostavili iza sebe. Kada sam stigao, zatekao sam ga ispred velikog televizora kako raspravlja o fudbalskoj strategiji sa somalijskim piscem Nurudinom Farahom. Hemon me je odveo do dugačkog, masivnog drvenog stola i sjeli smo direktno jedan naspram drugog. Nervozno se igrao sa plastičnim zatvaračem, kotrljajući ga po stolu dok smo razgovarali. Radi se o krupnom čovjeku, a u njegovom držanju ima kontrolisane agresije. Ozbiljan je, ali lako se nasmije, čvrst ali povremeno samoironičan. Uklapa se u priču o useljenicima koji su prošli kroz Elis Ajlend: to su bile nule — nekakvi poluljudi. Imali su potencijala, ali naravno da s njim ništa nisu mogli da urade tamo odakle su došli, jer to nije bila Amerika, pa kad su došli ovde iznenada su procvjetali. Ne znam tačne brojke, ali otprilike polovina ljudi koji su prošli kroz Elis Ajlend vratila se kući. Došli su da zarade, a ne da stvaraju istoriju. Ali ti se nisi vratio kući? Mogao sam u jednom trenutku, ali nisam. Život je počeo ovdje. Čikago nije loše mjesto za život. Ali uobičajena priča o imigraciji — srećno ispunjavanje ljudskog potencijala u Americi koje nije moguće nigdje drugdje — to je zaista obična propaganda. Stvar je mnogo komplikovanija. Da li si uprostio svoju sopstvenu priču kako bi je i sam lakše razumio? Ako jesam, nisam to uradio namjerno. Nadam se da nisam. Jednom sam otišao kod ljekara, a on mi je postavljao rutinska pitanja da mi popuni karton. Gledao me je kao potpunog ludaka. Shvatio sam da ne umijem da dam jednostavan odgovor. Sve je bilo komplikovano. U tom smislu sam psihološki nespreman da pojednostavljujem bilo šta, o sebi ili nekom drugom. A ja sam joj odgovorio da su svi komplikovani, ali iz nekog razloga — jer im je tako lakše ili pošto su lijeni, zbog političkog, ideološkog, identitetskog pritiska — ljudi radije sebe pojednostavljuju. Da li pišeš samo kad imaš inspiraciju? Ne vjerujem u inspiraciju. Pišem onda kad više ne mogu da izbjegavam pisanje. Ja na kraju napišem nešto svakog dana, pošto radim na šest-sedam stvari istovremeno — fudbalske kolumne, jedno, drugo. Konstantno mi fali vremena za čitanje, pa ponekad preskočim pisanje u korist čitanja. Ponekad uopšte ne pišem. Jednom me je neko pitao šta radim kad ne pišem. Ne sviđa mi se kao stalno zanimanje — radno vrijeme, skupovi i komisije i šefovi i te stvari — ali obično uživam u samom procesu i osmislim kurs tako da bude ugodan. Nikad u životu nisam imao glupog studenta. Nikad ne gledam studente s visine. Možda se s njima raspravljam i možda mislim da neki od njih imaju zablude — da su inficirani intelektualnom lijenošću na kojoj se temelji američka popularna kultura, i kapitalizam ako hoćete. Ali dio mog zadatka kao predavača jeste da radim sa tim — protiv toga. Neke stvari u životu morate da prođete. Pisanje mora da bude povezano sa unutrašnjim nagonom. Ali postoji jedno vrlo jednostavno pravilo u pisanju: sve je grozno, do trenutka kada to prestane da bude. Ravnomjerno, postepeno poboljšanje ne uspijeva u umjetnosti. Neki ljudi jednog jutra ustanu u napišu odličnu knjigu. Ili pišu gluposti dvadeset godina i nekako, nekim čudom, jednog dana, pošto su napravili svaku moguću grešku pišući gluposti, napišu nešto u čemu uopšte nema grešaka. Ja sam pisao gluposti mnogo godina. Je li to neka vrsta memoara? Memoari podrazumevaju da želiš nešto da otkriješ o sebi — da se prisjetiš svog života u obrazovne svrhe. Nekad davno memoare su pisali Čerčil i slični ljudi, jer su imali fantastična iskustva i smatrali su da će ona koristiti narednim generacijama. Ali onda je taj žanr postao ono što je postao — javno ispovijedanje, gdje drugi imaju priliku da o tebi sude i da ti zatim oproste, možda naučivši nešto iz tvog jadnog primjera. To meni nije bio pokretač. Moj pokretač je želja da pričam priče. Zanimljivo je da u Bosni ne postoje odgovarajući ekvivalenti za riječi fiction i nonfiction. Sa pripovjedačkog stanovišta ova razlika je vještačka. Koji je sveobuhvatni termin za sve što predstavlja priču? Ja vjerujem da mi kao ljudska bića imamo potrebu da pričamo priče — mislim da je ona evoluciona. Tako možete razmišljati o pripovijetci kao književnoj formi, ili možete misliti o pričama. Naprimjer, za mene ovo zadovoljava definiciju priče: Izašao sam da kupim flašu vode i onda sam se izgubio. Tu priču možete ispričati prijatelju, ona može da traje četiri rečenice i da ne sadrži nikakvu veliku dramu niti pouku, ali ipak je priča o tome šta se dogodilo. Pričali bi drugima šta su vidjeli. Sada razmišljamo o informacijama — ako imaš informacije, znači da si uhvatio protivnika za muda. Ali moramo da pretočimo informacije u znanje, ako mislimo da nam one budu od koristi. Početkom devedesetih u bivšoj Jugoslaviji gledao si kako neki ljudi, za koje nisi ni pretpostavljao da to mogu biti, postaju nacionalisti. Pitam se da li je bilo slično u SAD poslije 11. Bilo je nekih sličnosti koje su bile jezive, ali bilo je i nekih nepodudarnosti. Iz ove perspektive shvatam da sam bio u zabludi početkom devedesetih u Sarajevu. Bio sam mlad i oslanjao sam se na mnoga pogrešna uverenja. Prije svega vjerovao sam u nekakvu gradsku solidarnost — u liniju razgraničenja između urbanog i ruralnog. Imao sam ideju da ako slušaš rokenrol imaš neki vezu sa drugima koja je neraskidiva. Ljudi koji slušaju rokenrol, mislio sam, međusobno su povezani protiv ljudi koji ne slušaju rokenrol. To naravno uopšte nije bilo tako. Ukus za rokenrol ne govori ništa o čovjeku, ni u moralnom niti u bilo kom drugom smislu. Moja zabluda bila je bliska zabludi da umjetnost oplemenjuje čovjeka. To jest čovjek se izloži umetnosti, čita knjige i čita Šekspira i gleda prave filmove, a onda kucne zao čas i on napravi ispravan izbor jer ga je umjetnost oplemenila. To nema utemeljenja u stvarnosti. Ne postoji nikakva veza između konzumacije umjetnosti i moralne čvrstine. Tako da sam ja, kao mnogi ljudi iz Sarajeva, bio iznenađen kad su naši prijatelji i drugi ljudi izdali ovu gradsku solidarnost. Ne samo da su odabrali etničku stranu — odabrali su ideologiju nacionalizma svoje etničke strane. A ta ideologija više nije bila teoretska: morao si da se pridružiš oružanim snagama svog naroda i da direktno učestvuješ u zločinima koje ta vojska možda čini. Irak je još uvijek apstraktan koncept. Arapi su potpuna apstrakcija u svijetu propagande i to silno ubijanje i uništenje je potpuno nestvarno za Amerikance, pogotovo sada kada smo se povukli odande. To je samo na televiziji. Nije da je bolje biti bijesni nacionalista spreman da uzme oružje, ali ako nisi takav u tome ima nečeg djetinjastog. Jer ako sada može potpuno da ignoriše stvarnost onda tome stvarno nema granica. Možda je ovo propagandno apstrahovanje u Americi razlog zašto su Bušove godine mogle tako brzo da se zaborave. Laži, zločini, Abu Graib — sve je to zaboravljeno. Bilo je to kao dugo ljeto hipika gde su svi poludeli, ali se ljeto završilo i ponovo smo krenuli u školu. Svi su zaboravili šta su mislili ili radili, zaboravili su pijanke i patriotske zabave. Napali smo dve zemlje, imali smo onu besramnu laž i imali smo mučilišta i tajne lokacije. Država je sprovodila nezakonite programe i Abu Graib i Gvantanamo. Ali čim je Obama izabran počela je škola i nema veze. Imali smo tampon između moralnog opredjeljivanja za patriotizam početkom dvijehiljaditih i posljedica. U Bosni nije bilo tampona. Ljudi koji su se opredjeljivali — naročito oni koji su izabrali srpsku ili hrvatsku stranu — aktivno su učestvovali u velikom zločinu, bez obzira na to koliko su bili daleko od fronta. Teško mi je da shvatim kako je moguće živeti u Bušovom režimu osam godina, a onda se jednostavno predomisliti i raditi nešto drugo. U vrijeme desetogodišnjice 11. Mislim da je zanimljivo sa kreativnog stanovišta posmatrati gubljenje savijesti na nacionalnom i kulturnom nivou — Buša je podržavalo 91% građana u anketama nakon 11. Sad ćemo nekog da prebijemo! I samo tražimo razlog. Postojalo je to svjesno samoobmanjivanje na nacionalnom nivou. Slagali su nas, ali smo željeli da nas lažu — dopadalo nam se da nas lažu. Time su nam ukazivali neko poštovanje. Buš i ekipa su vešto koristili tu potrebu. I spremnost ljudi da vjeruju u utješne fatamorgane, da prihvate zabludu o moći, želju da imaju najdužu patku na svijetu — mislim da nije zadatak književnosti da ispravlja ovaj etički kolaps i da mijenja stavove svih, ali to je zanimljiva tema za pripovjedača. Kako se to dogodilo? Neko bi trebalo da o tome napiše roman. Da li te je sramota što živiš u Americi? Ne, zato što živim s ljudima. Ne mogu da zamislim zemlju gdje bih bio zadovoljan vladom i dominantnom ideologijom i preovlađujućom propagandom. Ono što mi se ne sviđa u Americi nije nužno američka stvar; to je kapitalistička stvar. Ovo je Vatikan kapitalizma. Gdje god postoji kapitalizam postoji i ta inklinacija ka jednostavnosti. Postoji i neka ljudska potreba da se komplikovane stvari obrađuju tako što se pretvaraju u nešto drugo. Ne vjerujem da svako treba da ima filozofski odgovor na svako pitanje. Ima stvari koje moraju da se urade. Niko ne želi da njegov neurohirurg razmišlja o smislu života dok mu operiše mozak. Ono što je žalosno u ovoj zemlji u vezi sa književnošću i pisanjem jeste da se ona u tolikoj mjeri pokorava zakonima tržišta. Bilo šta što spada u domen umjetnosti ne bi trebalo da je podložno hirovima idiotskog tržišta, jer je tržište glupo i gravitira ka jednostavnosti — ka esencijalizaciji stvari kako bi one mogle da se prodaju. Šta te je najviše iznenadilo u životu pisca? Ne znam da li je iznenađenje prava riječ, ali savladao sam tešku lekciju u Bosni o umjetnosti i njenoj oplemenjujućoj ulozi, ili nepostojanju te uloge. Ali uprkos svemu što racionalno znam i svemu što mogu da izrazim riječima, mogu da kažem da mi je teško da odustanem od ideje o plemenitosti umjetnosti. Ja zarađujem od ovoga što radim i hoću da zaradim i volio bih da imam puno para, ali ipak vjerujem da je jedini razlog za pisanje to što će ono nekog ili nešto da popravi. Zaista vjerujem — a znam da ne bi trebalo — da umjetnost prevazilazi novac i uspjeh i slične stvari. Ovo može da se radi i ako se ne držiš ideje plemenitosti. Ali ja je se držim, držim se za nju noktima. Stvarno ne mogu to da opravdam intelektualno. Racionalno bih tvrdio da to nije tačno. Međutim, da nije toga — čemu bi služio ovaj život? Kakav bi bio ovaj svijet? Šta bismo mi kog đavola radili? Potpuno sam svjestan da to nije nešto što mogu da postignem ja ili bilo ko drugi, ali to je nešto čemu treba težiti, i ne uspijevati, svakodnevno. Objavljujemo ga u cijelosti: Pozdrav Biskupu kome Papa Franjo ne treba dijeliti lekcije o skromnosti... Radim, pogađate, na blagajni. Rijeka ljudi ide iz crkve i pravo u dućan sa maslinovim granama u rukama. Pobožnost tako normalna za ovo podneblje jer oduvijek smo veći katolici i od Pape. Pogledam stvorio se malo veći red, a na kraju reda baka sa štakom strpljivo čeka. U jednoj ruci maslinova grana, u drugoj tablete nekog vitamina čija reklama cijeli dan viče sa TV-a da liječi sve moguće i nemoguće bolesti. I odmah rafalno negodovanje u kojem prednjači mlađa žena. Mene dijete čeka doma! Istrese gospođa sve svoje frustracije premještajući iz ruke u ruku svoju maslinovu grančicu. I svi šute, nitko ni riječ da prozbori. Riskiram da se pridružim rijeci onih 350 ili već koliko tisuća nezaposlenih, proguram baku na čelo reda, stavim joj tablete u torbu, otvorim joj vrata i to najsporije što mogu. I mlada gospođa konačno na redu... Kupi ona sve to i puna ljubavi sa maslinovom granom ode svome domu. Bila je u crkvi donijela granu. I to je to. Euforija i oduševljenje u Hrvatskoj. Kreću priče, ispovjedio ga Hrvat, zaredio ga Hrvat, Papa nas voli, mi izabran narod. A onda Papa neće zlatni križ, neće zlatne kape, hoda sa narodom, ljubi bolesne. E to već postaje problem. Čega se bojite, gospodine Biskupe? Da će vam ukinuti podno grijanje i poskidati pozlaćene prozore? Oteti vam skupe automobile, uvesti red da se za pedofiliju odgovara na sudu? Proučila sam Bibliju i Isusov put. Ono što je govorio Isus hodajući bos i ono što propagirate vi ne podudara se. Da je, onda bi ona gospođa na početku priče pustila baku ispred sebe jer ona je svake nedjelje u crkvi. Propagirajte ljubav, a ne politiku, a ako već hoćete voditi politiku, sada imate šansu. Novi je Papa, a puno je našeg zlata u Vatikanu koje je Pavelić, koga i danas mnogi štuju, tamo pohranio. Ispolitičarite neka nam to vrate, ne bi nam trebao više niti jedan rebalans proračuna. Ne prodavajte molitvenike u tajkunskim dućanima jer najbogatiji tajkun i Bog nisu ni u kakvoj vezi. Učite generacije da postoje dobri i loši, pošteni i nepošteni, ostalo su priče. I vjerujte mi, gospodine Biskupe, niti jedan Savo niti jedan Avdo ne bi nas ovako pokrao i prodao kao nas Ivo sa suradnicima. Zoran Bečić je ostavio neizbrisiv trag neizbrisiv trag na bosanskohercegovački teatar. Rođen je u Čačku 2. Glumu je diplomirao na beogradskoj Akademiji za pozorište, radio, televiziju i film u klasi 1966. Naredne dvije godine, u teatarskom smislu, Dubrovnik je bio njegov dom, a zatim dolazi u Sarajevo. Na sarajevskim daskama debitovao je u predstavi Radoslava Dorića Noć ubica, a zatim je odigrao niz zapaženih uloga u predstavama Plačka, Mračna komedija, Viktor ili djeca na vlasti, Idiot, Usamljena gomila, Veleizdajnički proces i mnogim drugim. Uslijedio je ponovni odlazak u Beograd, gdje boravi dvije godine, a zatim se vraća u Sarajevo. Glumio je u Narodnom pozorištu, a zapažene uloge ostvario je u predstavama Nora, Hrvatski Faust, Na Božijem putu, Omer-paša Latas, Roman o Londonu, a istovremeno u Kamernom teatru 55 je glumio u predstavama Smrt trgovačkog putnika, Lijepa Vida, Divlje meso, Karamazovi, Nije čovjek ko ne umre. I ne daj Bože da se to ponovi, učinio bih isto. Za vrijeme agresije na našu zemlju Zoran Bečić je radio u Sarajevskom ratnom teatru SARTR-u gdje je, između ostalih, glumio u kultnoj predstavi Sklonište. U režiserske vode upustio se remake-predstavom Nije čovjek ko ne umre Velimira Stojanovića, a nakon toga režira i Memoare Mine Hauzen Safeta Plakala, Suton Ive Vojnovića i Smrt i djevojka Ariela Dorfmana. Ostvario je veliki broj televizijskih uloga, a pred kraj karijere, obnašao je i funkciju direktora Drame u sarajevskom Narodnom pozorištu. Posljednju predstavu, Legenda o Ali-paši, odigrao je 28. Sa gospodinom Spahićem razgovarali smo o trenutnoj političkoj i društvenoj situaciji u Bosni i Hercegovini, gorućim problemima koji se tiču predstojećeg popisa stanovništva, te o uvijek nezaobilaznome i sveprisutnome nacionalizmu. Svako malo, kada se spomene predstojeći popis stanovništva, u medijima se počinje potencirati strah i ugroženost. Izgleda da je ovih dana lako ubijediti ljude u to da su ugroženi, bez obzira kojemu konstitutivnom narodu pripadali. Kako je došlo do toga? Postojao je zdrav suživot. Dakle, u crkvama je nastao HDZ, poslije džuma se organizirala stranka SDA, a i srpska pravoslavna crkva je odradila svoj dio sa SDS-om. To se odnosi i na kasnije frakcije postojećih ili novonastalih nacionalnih stranaka, što je u neku ruku i razumljivo jer su se kod nas etniteti i nacionalna svijest isključivo fomirali pod vodstvom vjerskih institucija, što je kod svih inter se i extra se izjednačilo pojmove nacije i vjere. Mnogi snimci iz rata nam jasno dokazuju prisustvo vjerskih službenika na ratištima, posvećivanju tenkova i vojske, kao i profesionalnih fanatičnih boraca islama. Vjera je u svemu. Kakav odnos treba da bude prema njemu? Takve izraze imate i u judaizmu... Najintenzivnija borba se vodi oko pojma Bošnjak. To su sve iluzije. Dakle, i mnogim velikim narodima su njihovi osvajači u različitim historijskim periodima davali imena. Takvih pojedinaca je bilo najviše u redovima bosanskih franjevaca. No, de facto, osjećao se ipak taj bosanski duh sve do Prvog svjetskog rata, no niko ga kao takvoga nije definirao, niti politički profilirao; spontano ali obezglavljeno je nastajao i ostajao kod sve manjeg broja Žitelja BiH. Turci su, zapravo, uz svesrdnu pomoć zavađene i vlasti željne domaće vlastele, posijali prvu klicu raspada bosanskog Kraljevstva: prvo, nisu uspjeli očuvati obalne dijelove Kraljevstva najveći dio Dalmacije sve do Boke kotorske je bio bosanski , a poslije i druge krajeve. Pred propast su i dio Novopozarskog Sandžaka dodijelili bili prisiljeni Berlinskim kongresom ili prodali? Srbiji i Crnoj Gori. I niko ozbiljan posebno kredibilan naučnik te historijske činjenice ne može osporiti. Ali isto tako, niko ne može osporiti ni činjenice da u tim sudbonosnim povijenim vihorima sami islamizirani Bošnjaci skoro sve do raspada Jugoslavije nisu politički bili sposobni da unaprijed jasno samo-definirani i politički spremni dočekaju izazove post-turske budućnosti; ni sebe ni svoje jedine države, na koju su se što je bilo i za očekivati žustro okomile srpska država i hrvatska opcija u formiranoj kraljevini SHS. Tu je već izostalo bošnjačko ime za sve, pa i islamizirane Bošnjake koji drugog imena nisu ni imali. Znači, objektivno i subjektivno, kao jedinstven državotvoran bosanski narod, u modernom smislu, nikada, pa ni sada i nismo profilirani. Zar je normalno da su Milošević i Tuđman izjednačeni sa legalno i demokratski izabranim predsjenikom Republike BiH — Izetbegovićem? Dakle, mi mislim na sve bh. Tek zahvaljući KPJ, AVNOJ-u i ZAVNOBIH-u Bosni bilo bi opravdanije da se bar tada tako definirala i Hercegovini je obnovljena državnost, ali sa već nacionalno profiliranim bh Srbima i Hrvatima i nacionalno neprofiliranim Bošnjacima. I opet niko nije uspio, niti će ikada uspjeti... RIBARI LJUDSKIH DUŠA Spominjete problem izjednačavanja vjere i nacije kao glavni bh. I ono o čemu je već bilo riječi, stalni problem koji prati BiH i region jesteizjednačavanje vjere i nacije - kod nas se niko nikada od lingvista i historičara nije podrobnije pozabavio time. Naši ljudi koji su računajući i Nehrvate išli studirati u Hrvatsku, učili su hrvatsku varijantu Bosne; da je sve to bila zapravo hrvatska zemlja. Isto je i sa onima koji su studiralli u Beogradu. Katolička crkva je profilirala hrvatsku nacionalnu svijest, izjednačila je katolike sa Hrvatima kod dotadašnjih Bošnjana. To im je bila jedina odrednica... Za koga su se vezale srpske princeze Olivera Lazarova i Marija Brankovićeva??! U Bosni i Hercegovini se malo ko bavio integralnom historijom Bosne i Bošnjana, nego je svaka zvanična istorija bilo trojno reducirana vjerskim, a kasnije i nacionalnim podjelama. Parafraziram, ali je to suština. To se jednostavno desilo i činjenica je. Još je negdje osamdesetih godina Esad Ćimić upozoravao na to da su se Bošnjaci tada Muslimani zakasnili nacionalno profilirati, jer za to je potreban validan nacionalni koncept, koji jedino mogu operacionalizirati validne ne samo vjerske nego i nacionalne institucije. To je potpuno legitimna djelatnost bilo koje religije. Sve to se u ne malom obimu multilateralno dešava i u ovim zadnjim balkanskim ratovima. Dovoljno je i danas da se krstiš u katoličkoj crkvi i da si automatski Hrvat, kao kad se islamiziraš da postaneš Bošnjak. Nema tu ništa neregularno... I ova novonastala pojava selefizma u BiH i drugdje je inter se i pro se istog prozelitskog i misionarskog karaktera, kao i nekada širenje komunizma. Odnekuda skoro uvijek iz vana stižu neke pare, dobijaju se beneficije i donacije. Ko se interesirao za muslimanski dio stranovništva tadašnje Bosne? Bošnjaštvom se zapravo niko do stranke SDA sa Izetbegovićem na čelu nije validno i doraslo imperativima bavio. Islam je dugo, pa i sada bio primarniji. Bilo je savršeno jasno da ti muslimani Bošnjaci zadugo neće biti u dobroj poziciji. Idejno, politički, vojno i materijalno obezglavljeni i bez sopstvenog subjektiviteta, nespremni da se preko noći otrijezne od sna svoje islamske superiornosti. Nikad ih ni do danas niko nije objektivno definirao, niti profilirao, a to nisu uradili ni sami. I tako su prošla stoljeća... Kada bismo ušli u etnogenezu prijašnjih i sadašnjih nacionalnih voditelja i izvan Bosne, vidjeli bismo koliko današnjih srbijanskih i hrvatskih, pa i slovenskih i crnogorskih nacionalnih političkih vođa vuku korijene iz Bosne. TROJNA VJERSKO-NACIONALNA CENTRIFUGALNA OPCIJA I POGREŠNE JEZIČKE FORMULACIJE Je li postojao neko ko je mogao pokrenuti stvar, definirati i profilirati taj zbunjeni narod? Treba li išta više Hrvatima? Primjera radi, mlade muslimane prohrvatske a i proustaške orijentacije zanimala je samo religija, ne i nacija — u ustaškom sastavu je bilo preko 60 procenata muslimana. Prvi doglavnik od Ante Pavelića bio je prof. Džafer-beg Kulenović, a drugi Adem-aga Mešić — sve to zaboravljaju muslimani, to tzv. Zaboravlja se da su mnogi prihvatili tu odrednicu, odgovaralo im je. Sada po istoj logici, po istoj grešci a to se isplatilo ne bh Hrvatima i Srbima, nego Republikama Srbiji i Hrvatskoj , niko u BiH pa zašto bi i MZ? U prošlosti, islamska je zajednica promovirala samo islam, nije ju uopće zanimala nacionalna svijest. Jer, islam kao religija i ne poznaje nacionalne profilacije — primarno je bila važna vjera. Ali islam je došao i kod Perzijaca — oni su i do dana današnjeg ostali Perzijci, Iranci; Indonežani su ostali Indonežani i nakon dolaska islama kod njih... Kad nas tako postoji sraz koji nas je doveo do pogrešnih jezičkih formulacija pojmova, kategorija, ljudi, države, jezika... I upravo te pogrešne jezičke formulacije naše ljude i državu vode u sigurnu propast! Eh, da li je danas Makedonija u sastavu Srbije? Da li je Kosovo? Da li su ubijedili Crnogorce da su Srbi? Dokle će Bosnu i Hercegovinu to dovesti? Čistunska teorija o nacijama je najveći paradoks! Muslimanski prvaci sastali su se '93 godine i sa ogromnim zakašnjenjem dogovorili su Bošnjaci. Historijske činjenice ne znače ništa kada je riječ o ideologijama nacionalnog mesijanstva vezanog uz religiju, a kada imaš religiju uz sebe, što god opljačkaš i koga god ubiješ na njegovom putu, tebi tvoj Bog oprosti. Tim nacio-vjerskim samozabludama u BiH je i Bog nacionaliziran. Ovdje su uglavnom vjersko-nacionalno dominantne vladajuće stranke i vjerske zajednice doslovce vlasnici svojih segmenata bh. Gora varijanta rasizma u koji su milom ili silom uvučeni pravovjerni pripadnici tzv. Ipak, ima nade; preliminarni popis 2012. I zato su nervozni i prave smiješne kampanje za izjašnjavanje na popisu, svaki u svome dijelu države, koji su pretvorili u svoje privatne pašaluke isključivo u funkciji i daljeg zaglupljivanja i utoravanja poslušnih jednodimenzionalnih budala-glasača. Običan Srbin ne smije da zna da je dinastija Karađorđevića iz albanskog pravoslavnog plemena Klimenta, da je Jovan Sterija Popović Cincar a Cincari su albano-jermenci iz područja Moskopolja u Albaniji , ne smije običan Srbin da zna da je Branislav Nušić malo Jermenac, a malo Cincar, da mu je maternji jezik albanski; ne smije znati Slovenac da je Janez Drnovšek Albanac po ocu, Slovenac po majci, da mu je donedavni predsjednik Danilo Türk, po ocu zapravo Turčin... Zašto je postalo gotovo nemoguće pronaći bosanskoga katolika ili bosanskoga pravoslavca kojega identitet veže za srednjovjekovni pojam Bošnjana i koji se sada želi izjasniti Bosancem? Crkve i propaganda su zaista odradile svoje. Ono malo ljudi što se nije opredijelilo su postali nepodobni početkom rata. Mada sam već nešto rekao, moram ponoviti da je SDA 1990. Pa nisu valjda očekivali da će oni ili njihova stranka uspijti ono što Turcima za 500 godina nije uspjelo, a niti im je bila namjera?! A profesor Filipović je penziju zaradio kao profesor logike?! Za one koji su se za historiju zainteresovali preko turskih serija i Sulejmana veličanstvenog: dovoljno je reći da je Hurem Ukrajinka i kći pravoslavnoga popa, rodila idućega sultana; Sulejmanov je dedo Bajazit oženio je sprsku princezu Lazarevićku, a njeno vezivanje sa Bajazitom pokazalo se i kao najracionalnije rješenje za opstanak srpskog naroda i kasnije obnovljene države. Nijedna sultanija nije bila iz Osmanske imperije, toliko o čistoti loze: nijedan sultan nije bio čisto osmanske krvi. Narodi nastaju, formiraju se i nestaju, možete uzeti za primjer bilo koji narod. Sam pojam suvremene nacije postoji od XIX stoljeća i sa stanovišta globalizacije igra sve manju ulogu u današnjem svjetskom poretku. Pojam nacije je isključivo nastao zbog ekonomije, zbog potrebe unifikacije žitelja jedne države, zbog mobiliziranja većeg broja ljudi na istoj osnovi. Kada nije bila dovoljna samo religija, nacija je ta koja je koagulirala i unificirala različite plemenske i etnoskupine i isključivo je bila vezana za državu. Neki nagovještavaju još političkih sukoba nakon popisa stanovništa, što mislite da nas čeka u budućnosti? Ivo Komšić novi je gradonačelnik Sarajeva, odlučeno je na nastavku konstituirajuće sjednice Gradskog vijeća Sarajeva. Komšić je dobio 15 glasova, protiv je bilo 7 suzdržanih 5. Njegov protukandidat Igor Kamočaji, kojeg je predložila Socijaldemokratska partija SDP , osvojio je 12 za, protiv je bilo 12, suzdržanih 3. Ivo Komšić, na prezentaciji programa, rekao da je kandidaturu prihvatio da bude dio rješenja, a ne dio kompliciranja odnosa u Gradskom vijeću i Gradu Sarajevu. Naš grad nije integriran, ne možemo ga ni institucionalno integrirati. Taj napor je napravila prošla vlada. Gradimir Gojer Stranka za BiH istakao je da mu je jako drago što su dva kandidata Hrvata iz Bosne i Hercegovine. On je dodao da je veoma interesantno to što je jedan kandidat Ivo Komšić op. Podsjećamo, konstituirajuća sjednica Gradskog vijeća počela je 12. Finci je ispao u prvom krugu, dok su u drugom Kljujić i Kamočaji u drugom krugu imali po 12 glasova nakon čega je sjednica prekinuta. Nastavak je zakazan za 20. Ta sjednica trajala je skoro sedam sati, predloženi kandidati bili su Kljujić i Kamočaji, a niti jedan od njih nije dobio dovoljan broj glasova 15. Po nacionalnosti je Hrvat. Na prvim demokratskim izborima u BiH 1990. Obnašao je funkcije člana Predsjedništva Republike BiH, predsjedavajućeg Doma Naroda Parlamenta Federacije BiH 2000-2002. Nakon Kongresa SDP-a BiH 2002 postaje jedan je od osnivača SDU BiH. U periodu od oktobra 2007. Trenutno je dekan Filozofskog fakuklteta Univerziteta u Sarajevu zbog čega je 2010. Doktor sociologije koji je nedavno u Sarajevu primio za građansku hrabrost, pored toga što je izvrstan teoretičar, javnosti je poznat punih pet decenija po svom društvenom aktivizmu, borbi za veće granice građanske slobode i radničkih prava. Počev od Korčulanske škole i Praxisa krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, preko akcija za oslobađanje raznih političkih zatvorenika i onih koji mu nisu bili ideološki bliski, do antiratnog angažovanja u 90-im godinama, osnivanja UJDIJ-a, što je bio poslednji trzaj u pokušaju spasavanja Jugoslavije skretanjem na reformski antinacionalistilki put. Već godinama se bori za prava radnika osiromašenih i opljačkanih u procesu tranzicije. Dugo godina je bio glavni urednik građanskog lista Republika koji i danas izdaje grupa entizijasta u Beogradu. RSE: Koji period u EX YU, pa sve do današnje Srbije, smatrate najtežim sa stanovišta vaših ciljeva? Popov: Teško je reći koji je najteži. Teški su bili svi. Dok je čovek mlad, to nije izgledalo toliko teško jer je bilo puno ljudi koji su mislili svojom glavom i slobodno se ponašali. Zapostavili ste jednu dosta važnu stvar u tom angažmanu, ne samo mom. To je zalaganje za Ustavotvornu skupštinu, prvo Jugoslavije, a potom i Srbije, koja bi ustanovila okvir i temelj društvenih promena radi uspostavljanja demokratskog poretka. Tome se posvećuje velika pažnja u određenom delu literature, ali u javnosti se malo o tome govori. Rekao bih da je to možda najteži trenutak sadašnje Srbije, što nema ni okvir, ni osnovu na kojoj su jasno definisani ciljevi i metode društvenih promena. RSE: Da li dobro razumem da kažete da ovo što se danas događa je ipak najteže? Popov: Ne mogu tako oštro izdvojiti jer ja ipak nisam prvenstveno novinar za tu vrstu poenti. Teško je i sada, ali bojim se da na to malo utiče i zdravstveno stanje, u kojem sam, pa da smatram da je ovo najteži. Pomenuli ste nagradu u Sarajevu. Plašio sam se da će to biti neka estrada sentimentalnosti nas koji smo nešto radili, pa nismo uspeli, u stilu — učiteljice, ja sam se trudio, ali šta ću kad nisam uspeo. Međutim, ton čitavom tom uručivanju nagrada 6. Ta atmosfera je ličila na onu koju su pravili u koncentracionim logorima, takozvane kulturno-umetničke družine, orkestri, diletantske predstave, glumci, gde su ljudi na zgarištu vlastite slobode izigravali neku vedrinu, prizivajući spas u vidu prevaspitavanja i eventualnog spasavanja golog života. Dvoje mladih glumaca savršeno su ga izveli. Počinje ljubavnim milovanjem, ali se brzo izvrgava u sve brutalnije nasilje i premlaćivanje, naravno žene. Iz tog vrlo sublimiranog doživljaja jedne bitne stvari u našem sadašnjem životu ili stradanju vidim jedan podsticaj, jednu iskru novog erosa kod ljudi koji tek zakoračuju u život i traže afirmaciju svog života, opet u svim aspektima na razvalinama devastiranog erosa. Popov: Predstava koju je režirao Zlatko Paković je izuzetno važna, gde igra šestoro sjajnih glumaca. Oni su takođe napipali to što se dešavalo kroz duže razdoblje, ne samo uoči atentata na Zorana Đinđića. To je devastiranje erosa, odnosno uništavanje osećajnih i intelektualnih dimenzija ljudskog života tragovima zločina, pljačke, rasta siromaštva i nezaposlenosti, stvaranja masovne produkcije očajnika. I sam reditelj Zlatko Paković je govorio da je za njega manje zagonetka šta se dogodilo sa Đinđićem, nego za mnoge druge jer on ga smatra subjektom zbivanja, a ne objektom. On je prihvatio njenu sugestiju da se o tome raspravlja i bio je izgleda raspoložen da neke stvari budu preduzete. Neću sada nagađati šta bi on preduzeo, ali očigledno to nekome nije odgovaralo i to je ta bitna dimenzija. Nekome nije odgovaralo da počne da se oslobađa sama vlast tih stega koje onemogućuju da bude odgovorna javna služba, tako što će nekontrolisani centri moći imati pravo da ubiju koga god hoće, uključujući i premijera. Prema tome, jedna takva predstava, koja je daleko od institucija, nekako je dospela i do pažnje jednog dela javnosti, ali nedovoljno da se o tome raspravlja. Sada tek su započete neke debate - otkud to da se javljaju i oni koji su nekada bili na suprotnim stanovištima ideološkim i političkim, dokle nas je dovela kohabitacija ili takozvano istorijsko pomirenje među njima i kuda ide kulturno-umetnička, zabavna scena koja liči na realiti šou. RSE: Ta polemike je otvorena povodom smene vlasti u Srbiji. Jedan deo takozvane Druge Srbije, kojoj ste i vi krajem devedesetih pripadali, toliko je bio nezadovoljan bivšom vlašću Tadićevih demokrata, da je podržao smenu vlasti i dolazak naprednjaka. Drugi deo smatra da je dolazak Vučića, Dačića i Nikolića, u paketu, vraćanje u devedesete. Kako bi ste vi ocenili kuda ide Srbija sa Vučićem, Dačićem i Nikolićem? Kažnjavanje koje potiče od nekontrolisane vlasti je krajnje opasno, kao što je recimo bio Musolinijev obračun sa mafijom na Siciliji. Popov: Pomenuli ste Drugu Srbiju i da sam tome i ja pripadao. Da li sam pripadao, ili nisam, to nije bitno. Šta je Druga Srbija, ni to ne znamo dovoljno. Pričao sam o tome da li bi Zoran Đinđić, da nije ubijen, bio sposoban da povrati i uspostavi kontrolu nad tim centrima moći, koji su van svake kontrole. To je ključno pitanje i to je ono što se zove politička pozadina ubistva. Odmah sledi pitanje - ko je sve učestvovao u premontiranju tih nekontrolisanih centara moći, od nekada svemoćne UDBE, preko onih službi koje su nastavile u decenijama, koje su za nama, pa sve do ovih sadašnjih, novih centara moći, koji su takođe pali u oko jednom delu javnosti u prevelikim ovlašćenjima jednog funkcionera, koji je prisvojio gotovo neviđenu nekontrolisanu vlast i pod dobro znanom parolom - na ljutu ranu, ljuta trava - nasiljem i zastrašivanjem ljudi obećava da će promeniti situaciju, koja je uvek na ivici katastrofe, odnosno to je permanentno vanredno stanje. RSE: Govorite o Aleksandru Vučiću? To nije nikakva tajna. Kažnjavanje ljudi, nije nešto nerazumno u uređenom svetu, ali kažnjavanje koje potiče od nekontrolisane vlasti je krajnje opasno, kao što je recimo bio Musolinijev obračun sa mafijom na Siciliji. Jedna fašistička vlast, naravno, nije mogla da trpi da neko pored nje ima veliku moć. Ali time što je on u jednom trenutku uspeo da nadvlada mafiju na Siciliji, ne znači da ih je pobedio i da je pobedila prava stvar. Jer pobeda fašizma nad mafijom, u tom trenutku je to bila pobeda fašizma, a to nije, nadam se, nešto što bi trebalo prihvatiti. RSE: Nasleđe koje je ostalo iz devedesetih godina nije samo korupcija. Tu je i jedna strašna tranzicija, koja je osiromašila velike slojeve društva, upropastila srednji sloj, radničku klasu dovela do prosjačkog štapa i tako dalje. Ostavila je i još jedan nacionalni paket Kosova. Ako ste u borbi protiv korupcije ukazali na ovu opasnost od autoritarne vlasti jednog čoveka, šta vidite u ovim pregovorima oko Kosova i kuda to vodi? Popov: Ne znam do kad će to da ide i kako će se to završiti. Sam sam učestvovao devedesetih godina u pokušajima rešenja kosovskog čvora, ali ne bih sada o tome opširno da pričam. Dobro ste primetili da je tu bitno pitanje korupcije. Korupcija nije nešto što se svodi na mito, podmićivanje i potplaćivanje ljudi. To je kvarenje javne vlasti, odnosno vlasti kao javne službe, time što je ona nekontrolisana. Upravo sam opisao šta znači nekontrolisana vlast u borbi protiv korupcije kao sistema nekontrolisane vlasti. U tome je daleko poučnije iskustvo Saveta za borbu protiv korupcije. Sada je godinu dana kako je umrla predsednica tog Saveta, Verica Barać. Ignorisanje nalaza tog Saveta, tokom deset godina bi nam pokazalo u čemu su tu problemi. Nije problem samo u tome ko je opljačkao ovog ili onog, nego kako je pravljen jedan sistem šok terapije. To je jedna doktrina šok terapije preko koje će čitavo društvo ubrzano preći u spasonosni kapitalizam iz stradalničkog realnog socijalizma. To se nastavlja i danas time što vi kaznite nekoga. Ništa niste promenili u tom modelu koji ostaje i dalje jer je njegovo jezgro u tome da se proda ono što se može prodati, kako bi se oni koji to prodaju okoristili u tim transakcijama i u tokovima novca. RSE: Današnja vlast se vrlo često poziva na Vericu Barać i izveštaje koje je ona radila. Popov: Pozivaju se i na Đinđića i na Maksa Vebera. To je upravo to što je karakteristika za javnu scenu koja u nekim stvarima liči na kulturno zabavni život u koncentracionom logoru - da se pozivaju na osobu za koju je bilo jasno da ne odgovara vladajućoj ideologiji i tom sistemu nekontrolisane moći. Sve je to moguće i to je lakrdija. Prisustvovao sam nečem neviđenom, a to je da više stotina ljudi, u velikoj sudnici u Zrenjaninu, kao izraz nemoći i očajanja, dugo trupka nogama da se čitava zgrada trese. Taj tip dominacije, u onome što je jezgro erosa, dakle ono što može biti ljubav, pretvara se u potpuno suprotnu stvar, kao jednu beskrupuloznu, ne samo manipulaciju, nego jednu vrstu torture. To je ono što se ponekad ne vidi, čime su mnogi ljudi omamljeni, kao što se vidi po novinama. Smatra se, kada je neko toliko moćan, onda on zaslužuje svaku pažnju i slavu, čak i priželjkuju da bude kažnjen, u čemu nalaze nekakvu satisfakciju. RSE: Da se vratimo na pitanje Kosova. Da li je Srbija danas spremna da prihvati kosovsku realnost i kuda vode pregovori o Kosovu? Popov: Stvar sa Kosovom je mnogo ozbiljnija i tiče se, ne samo Srbije i Kosova i čitave ex YU, nego se tiče i jedne vrlo važne teme, a to je kako savremeni svet u celosti gleda na stvaranje novih država. Dokle će ići prekrajanje granica u okviru ostataka ex YU, na Balkanu, Evropi i u savremenom svetu? To je krupno pitanje za moje sposobnosti da reagujem na vaše pitanje. RSE: Setila sam se da je jednom prilikom Dušan Makavejev vas analizirao kao umetnika i nazvao umetničkim performansima ono što ste vi radili, a to je kuvanje pasulja. Podsetite nas, kada ste prvi put i kome kuvali pasulj? U Borkinom Borka Pavicevic Paviljonu možda? Popov: U Borkinom Paviljonu, neposredno pošto je on bio formiran. Onda je to bilo na raznim skupovima radnika u Beogradu, Užicu, Kragujevcu i ovde u Zrenjaninu, u Jugoremediji. Poslednji put sam imao to u Jugoremediji, u trenutku kada su završavali izgradnju novog pogona, ali to sve nestaje u nametnutom stečaju, koji preti likvidacijom firme i stvaranja novih očajnika, koji ne mogu da se spašavaju. Umesto da se stvore uslovi da ljudi mogu da reaguju na svoje stradanje, ja sam takođe prisustvovao nečem neviđenom, a to je da više stotina ljudi, u velikoj sudnici u Zrenjaninu, kao izraz nemoći i očajanja, dugo trupka nogama da se čitava zgrada trese. Umesto da se raspravi u čemu je problem sa njihovom sudbinom, oni su jednostavno izbačeni iz zgrade suda, a posle su izbačeni i iz preduzeća koje je gurnuto u stečaj. RSE: Ako biste danas skupili snagu za kuvanje pasulja, koga bi ste pozvali na opasuljivanje? Popov: Pozvao bih one koji su najrečitiji u kritici vlasti i koji su najrečitiji u objašnjavanju tragične sudbine Đinđića. Da pričamo o tome šta je ko uradio, da se demontira sistem nekontrolisane moći koji se reprodukovao svih ovih godina i pre i posle atentata, jer od toga zavisi sudbina mnogih ljudi. Novinarstvom se bavi od 1972. Jedan je od osnivača Nezavisnog sindikata Radio-televizije Beograd, koji se protivio zloupotrebi profesije i upotrebi jezika mržnje u pripemi rata na teritoriji bivše Jugoslavije. Pogledajte šta se događa u organizmu tokom minut i po razgovora FOTO Znamo da su mobilni telefoni štetni i da zrače. To ne znači da vas činjenice navedene u narednom tekstu neće iznenaditi. Slika 1: Prije telefonskog poziva Zrnca su izgubila svoj polaritet i potpuno su se grupisala. To je rezultat hipoksije, to jest nedostatak kiseonika u ćelijama koje se nalaze u sistemu tijela. Pojačano grupisanje uticalo je na smanjenje njihove površine, što onemogućava da crvena krvna zrnca dobiju dovoljne količine kiseonika. Pošto mozak dobija 20 posto kiseonika od crvenih krvnih zrnaca, potencijalni loš efekat je smanjenje memorije. Slika 3: 20 minuta nakon telefonskog poziva Nakon telefonskog poziva, krv pokušava da povrati svoje prvobitno stanje, ali i nakon dvadesetak minuta zrnca se ne vraćaju u svoje prvobitno stanje. Tek nakon 40 minuta zrnca uspevaju da se vrate u prvobitno stanje. Tim štetnim efektom pogođeni su i ljudi oko korisnika mobilnog telefona. Pismo stiglu na adresu Stranke BiH dijaspore koje dijelimo sa vama Poštovani, poštovana Obraćam se vama Stranci BiH dijaspore da čujete moju priču vezanu za povratak u BiH iz Kraljevine Danske. Naime, htio sam da se vratim u BiH, i vratio sam se, ali nisam mogao ostat jer nemam državljanstvo BiH, a BH vlasti su nemarne prema nama, da nam vrate državljanstva. Kad sam uzimao državljanstvo Danske morao sam se odreći državljanstva BiH. To je bilo 2009 god. Nakon magistriranja u Danskoj, jednostavno sam se želio vratit u BiH iz ljubavi i iz nostalgije prema BiH, ali su mi vrata svugdje zatvarana. Čini mi se, da ni Srbi ni Hrvati ali ni Bošnjaci ne žele da se ovo pitanje, krucijalno, pitanje za dijasporu riješi, a svjedok tome je sam aktuelni Zakon o državljanstvu. Po njemu morate boravit 8 godina uzastopno na teritoriji BiH da bi ponovo stekli državljanstvo BiH postoje neke olakšice za brakove Dakle, bivši državljani nemaju nikakve olaksšce u nadi političara kriminalaca da se nikad i neće vratit u BiH. A o odnosu BH vlasti - Dijaspora, nemam puno da komentarišem, jer je taj odnos ravan katestrofi. Ne samo to, iz toga katestrofalnog odnosa, proističe i loša slika dijaspore u BH društvu. Stvarno nas lose gledaju, nekažem da možda i mi u tome nekad nismo krivi, ali ipak BiH je naša matična država, i to bi se trebalo postovat. Treba u ovome kontekstu napomenut, neke činjenice o BH dijaspori: - Da je to dijaspora koja broji preko 1 mio BH ljudi - Da pridonosi svake godine sa 2 ili 6 milijardi maraka ako se negriješim? Nažalost dijaspora je totalno neorganizovana. Mora biti puno organizovanija i imat puno hladnokrvniji odnos prema BiH. Postoji zaista dosta instrumenata sa kojim mi možemo igrat… U suprotnom rizikujemo utapaljenje u društva u kojima živima, čast tim društvima, ali je sramota od države BiH da ovako postupa prema svom iseljeništvu. Krajem travnja ili početkom svibnja, najkasnije do jeseni 2013. Hrvatska u novoj haaškoj presudi ima izgleda biti prvostupanjski osuđena kao agresor na BiH. A ta nas presuda onda vraća tamo gdje smo bili nakon prvostupanjske presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču — kada smo svi ustvari proglašeni sudionicima golemog zločinačkog pothvata'', piše zagrebački ''Večernji list''. Ovom temom proteklih dana se bavi i Hrvatska radio-televizija HRT , a tema je aktuelna i na brojnim internet forumima. Anto Nobilo, poznati hrvatski odvjetnik i branitelj generala Hrvatskog vijeća obrane HVO Tihomira Blaškića, uvjeren je da će Hrvatska u Hagu biti proglašena agresorom na BiH. Ističe da je situacija ozbiljna i da će presuda biti šok za Hrvatsku. Uvjeren je, također, da će ta presuda biti ''vrlo loša za Hrvatsku''. Znam po tome jer je od doba slučaja ''Blaškić'', pa slučaja Darija Kordića, slučaja srednje Bosne, Ivice Rajić pa nadalje, Haški sud zauzeo stanovište da je rat između Bošnjaka i Hrvata bio međunarodni oružani sukob. U svim presudama je takav stav zauzet. Zato sam ja apsolutno siguran, a poznavajući situaciju i međunarodno pravo, da će i u ovoj presudi to biti okarakterizirano kao međunarodni oružani sukob. Tamo neće pisati agresija, jer u međunarodnom pravu u Haškom tribunalu nije tretiran agresorski rat kao kazneno djelo. Ali, ako imate kvalifikaciju međunarodnog oružanog sukoba, koji se vodio u Bosni i Hercegovini, između Hrvata i Bošnjaka, onda je nedvojbeno da je Hrvatska bila agresor čim je ratovala u BiH. Zbog toga sam ja apsolutno siguran da će to tako biti'', kazao je Nobilo za agenciju Anadolija. Ističe da je, po njemu, dobro što će se to desiti. Miješanje u događaje u BiH, to se treba prepoznati, te osuditi takvu politiku. To treba Hrvatska, prije svega, učiniti. Mislim da je dobro još jedanputa da se da ocjena negativnih poteza Franje Tuđmana iz 90-tih. A najgore što je uradio jeste angažiranje u BiH i to što je dole učinjeno'', rekao je Nobilo, smatrajući nedopustivim aktuelno glorificiranje Tuđmana i njegove politike u Hrvatskoj, kao i činjenicu da je Tuđman sve popularniji. Ugledni odvjetnik ne vjeruje da će moguća presuda za agresiju dramatično pogoršati odnose dvije države. Jer to što se desilo, desilo se. Već smo imali presude za međunarodni oružani sukob, pa to nije dramatično pogoršalo odnose. BiH i Hrvatska su toliko isprepletene, gospodarsko, kulturno, puno ljudi ima dvojno državljanstvo, dole žive bh. To su velike veze da u konačnici navedena presuda to neće promijeniti. Ni dosadašnje presude nisu imale veliki utjecaj'', konstatirao je Nobilo u razgovoru za agenciju Anadolija. Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu prof. Žarko Puhovski ističe kako se sada nameće pitanje hoće li se Hrvatska izvući i u ovom zadnjem procesu u kojem su upleteni njeni državljani, a riječ je o postupku vezanom za BiH? I to je za Hrvatsku izrazito važno. Dogodi li se da ova ''šestorka'' bude oslobođena u Hagu, meni se čini da će pritisak bit toliko velik da će biti praktično nemoguće očekivati procesuiranje zločina za te ili slične zločine u BiH. To je problem s presudama koje su se dogodile i prije nekoliko mjeseci. Oslobađanje Gotovine i Markača u Hrvatskoj su shvatili kao neku vrstu potvrde da je Hrvatska, ne samo pobijedila, već pobijedila u skladu s pravilima međunarodne zajednice. To je izazvalo potpuno oduševljenje'', kazao je Puhovski za agenciju Anadolija. Objašnjava da će, ukoliko bude donesena osuđujuća presuda, to biti korak natrag u ocjeni da je Hrvatska pobijedila, i to u skladu s međunarodnim pravilima. Ako se radi o tomu da treba imati pred očima zbivanja u Libiji i Siriji, onda drugo značenje ima odluka oko generala Momčila Perišića da vojska koja pomaže zločinačke jedinice nije odgovorna i za njihove zločine! Meni se čini da, ako ima međunarodnog pritiska, i to, naravno, indirektnog, onda se radi o tomu da su u pitanju njihovi, a ne interesi Srba, Hrvata ili Bošnjaka... Zato ja vidim neku vrstu promjene, rekao bih promjenu atmosfere u Haškom sudu. Oni su se ranije bavili ovim postjugoslavenskim prostorom, kako su znali, a sada se sve više bave širim kontekstom. Zato je moguće, kakva god bila presuda, da ''zločinački poduhvat'' iz nje ispadne, što bi za veliki dio Hrvatske predstavljalo olakšanje, a ne i za sve nas'', ocijenio je. Dokaze za angažiranje jedinica Hrvatske vojske HV u BiH nude stenogrami iz ureda tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji bez ikakvog izuzetka dokazuju da su napadi u Hercegovini i srednjoj Bosni koordinirani direktno iz Zagreba. Napad Hrvatskog vijeća obrane HVO , vojnih snaga Herceg-Bosne, na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti Herceg-Bosni, te je od Armije RBiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do napada. Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske HV su izvršili brojne zločine diljem Hercegovine i srednje Bosne, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka gdje su ukupno stradale 154 osobe, među kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf. Organizirano je više koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu 9. Glavni cilj, a što je potvrđeno i u Tuđmanovim stenogramima bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je tim sporazumom podijeljena između dvije susjedne zemlje. Tačno 52 godine kasnije, prema iskazima više svjedoka, sličan sporazum su u martu 1991. Ne postoji neka nauka o lijepome, već samo kritika lijepog, niti postoji lijepa nauka, već postoji samo lijepa umjetnost. Za prosuđivanje lijepih umjetnosti potreban je ukus, za tvorbu lijepih umjetnosti potreban je genij, piše Kant. Prirodna ljepota jest neki lijep kamen, umjetnička ljepota je lijepa likovna predstava u jednom kamenu. Iako je stećak nadgrobni spomenik, on je u formi kuće. Genij je i na toj kući figurativnim reljefima zaobišao predstavu ružne smrti, te se alegorijom i simbolikom odlučio za lijepi život, pa se u posmatraču stećka pojavljuje radosti života, a ne tuga smrti. «Tamni vilajet» i «prkos od sna» Narodi koji su lišeni umjetnosti, povijesti i umnosti, piše Abdulah Šarčević u djelu Sfinga Zapada, i dodaje, ostaju zauvijek u tmini nijeme prošlosti. «Veliki su došli na svijet da bi bili slušani, međutim, vijekovima mogu oni nestati dok čovjek ponovo ne čuje njihov govor», Parmenid. Tako «Život dahće pod stalno rastućim teretom i terorom prošlosti». Možda je samo tako u Bosni? Zar je čovjek samo božji promašaj? Ili je bog samo promašaj čovjeka? Crv kojeg su nagazili, počinje da se izvija. On time smanjuje vjerovatnost da ga ponovo nagaze», Niče. Stoljećima na stećcima epitafom mrtvi mole žive «nemojte na stećak stati». Osmanlijskim osvajanjem Bosne javlja se izraz «vilajet»: velika administrativno-teritirijalna jedinica, dijeli se na sandžake, izraz i za rodni kraj, zavičaj, spominje se i u narodnim pjesmama. Nakon toga desio se masovni prelazak bosanskih heretika na islam. Potom se u naše vrijeme iz mržnje «vilajetu» dodaje prefiks «tamni», iz ljubavi se javlja pjev «prkos». I u filmskoj umjetnosti danas dominiraju dvije tvorevine «Ničija zemlja» i Zemlja krvi i meda». Stećak u Hodovu Nedavno izdavač sporne monografije Stećci, Ž. Ivankovik, piše «da se islam širio na maču, a kršćanstvo ljubavlju». Kada je sva vjera u vjeri, i jest i nije tako. Istine radi, kto zna koji je po redu, ali je posljednji križarski rat za Kristov grob bio, čak onaj dječački, kada su ta nedužna bića brodari Marselja povezli ka Jerusalemu pa ih, iz ljubavi, skrenuli i prodali u Egipat. Znam da je to kod nekih brzo otišlo u zaborav, a pogotovu: da je davnih stoljeća iz mržnje prema hereticima Bosne, ili rubio, ili im je stalno visio nad glavom «Damoklov mač». Doduše, danas je na sceni jedan zaokret: stoljetna mržnja prema bogumilima obrnula se u ljubav prema njihovim stećcima. Prije nasilja i pustošenja ugarskih križara, tvrdi se, da nije bilo neslaganja bosanske hereze s katoličkom crkvom, kasnije, iz mržnje i ljubavi, jest. Od pada Bosne pod tursku vlast 1463 , se u takvom ambijentu, spominju «prvi masovni prelasci na islam, koje Paul Riccaut naziva Poturicama nevjerojatno tek 1660-tih godina. Solovjev tu potrebu povezuje vjeovanjem Bosanaca, koji su prihvatili islam s običajima preostalim od bogumila», piše Fine V. U isto vrijeme su bili značajni pojedinačni prijelazi: brat Katarine Kosače — heretik, knez Stjepan 1454-1517 , prvi na Humu, prelazi na islam i postaje Ahmed-paša Hercegović, kao i njene dvoje djece, prvi u Bosni, Katarina — Emina, i Sigismund 1450-1490 , koji postaje Ishak-beg Tomašević… Kolo Ne bih ovdje dalje citirao velikog filozofa Ničea i ono šta on misli o religiji, ne bih ni navodio ovdje verbalne niti stvarne dokaze, izuzev skorašnje polemike jednog reditelja i jednog glumca u Sarajevu u kojoj prvi izjavljuje: «Ja mrzim Bosnu jer je Bosna zemlja mržnje», drugi prijeti… Da su ovi «mladi» oni «stari» i da su kojim slučajem živjeli u srednjem vijeku kada nije postojala nikakva estetika, gdje se umjetnost povezivala sa jeresi, kiparstvo zlom, a kazališni glumci «upregnuti đavoli», iako su talentirani bile bi im tijesne «daske koje život znače», ovako «nikom ništa». Tekst polemike «Iz neobjavljenog svjedočanstva Esada Bibanovića o Maku Dizdaru: povodom diskvalifikacije književnih legendi Skendera Kulenovića i Maka Dizdara…». Od krilatice «Baština je uteg na nogama, krila na ramenima» Begić , ostade ideja koja lomi «krila na ramenima». Tako da to sve miriše na «sačuvaj nas bože»! Slično je prošao i srednjovjekovni Averroes ibn Ružd, najkrupnija figura arapske filozofije na Zapadu, Španija, «Aristotel je objavio prirodu, Averroes Aristotela». Izvršio je golem utjecaj na razvoj srednjovjekovne arapske i europske renesansne filozofije; ali je «skrenuo s pravog puta», nakratko morao u progonstvo, da bi kasnije njegove pristalice — latinske «averroeste» kritikovalo i kršćanstvo; istovremeno je živio i mladi filozof Suhravardi u Perziji, «mladi» jer ga proguta vjerski mrak, kao heretik je baštinio ideje zaratustrizma-maniheizma, kao i bosanski heretici: niti su bili pravoslavni niti su bili katolici, već dualisti. Istini za volju, bilo je nedefinisanih skupina «U gornjem toku Neretve bilo je šesnaest bogumilskih porodica, koje su bile kršćanske, ali su odbijale franjevce i pravoslavne sveštenike», F. Papinski izvori govore o herezi u Bosni, o manihejskom dualizmu — bog i satana, o bosanskom krivovjerju. Ali i prije «tamnog vilajeta» u Bosni, davnih je stoljeća, i van nje i u njoj bilo i «tamnih stoljeća». U izvorima Nemanjine Srbije, XII stoljeće, protiv «lukave jeresi» stoji: «Jedne popali, druge kazni, treće progna… učitelju njihovu jezik ureza u grlo, a nečastive knjige spali». Drugi izvor ističe kako je u XIII stoljeću centar francuskih katara bio grad Toulouse, ali su njeni posljednji sljedbenici gnostičko-manihejske sekte u «Montseguaru 1243. Onda su dobro prošli bosanski heretici, kada ih je 4o. Dobro su prošli Kulenović i Dizdar. Oni su mrtvi diskvalificirani iz korpusa nacionalnih književnosti, ali je, kao heretik Dante Alighieri 1302. Radimlja kod Stoca — nekropola Ali da se vratimo spomenutoj heretičkoj umjetnosti stećaka — vizuelnoj. Mi neposredno saznajemo da očima možemo da gledamo. Isto tako neposredno upoznajemo i spoljašnju strukturu oka, koja sadrži uslove, njegove moguće upotrebe, te dakle saznajemo kauzalitet na osnovu mehaničkih zakona. Međutim, ja se mogu, piše Kant, poslužiti takođe kamenom da bih njime nešto razbio ili da bih s njime nešto gradio. Svrha i forma oka odgovara svrsi i formi Sunca i Mjeseca — izvoru i refleksu viđenja ili estetskih pojava, što ide u estetsku kategoriju prirode i čovjeka. «O oku sudimo da je ono trebalo da bude pogodno za gledanje«. Kant u djelu Kritika estetske moći suđenja, prezentira svoje principe a priori, iz kojih proističu teoretski, estetski — refleksivni i praktični sudovi. I drugi filozofi ističu kako estetsko potiče još iz magije i religije: sklada, reda i ravnoteže; lijepo je ono što se sviđa samo po sebi, narodski, kakvo je takvo je: primjerenost objekta prirodi subjekta… Ako bismo Kantovu misao prilagodili umjetnosti bosanskih stećaka, onda bismo mogli kazati: treba analizirati ono što je u njima čulno i ono što je u njima umno, a da se ipak ne pomjeraju granice kamenih simbola koje je jedna kultura kreirala, druga skrnavila, jedna otkrivala, druga prikrivala. Umjetnost se u svojoj svrhovitosti a priori upravlja prema moći suđenja u odnosu na osjećanje zadovoljstva ili nezadovoljstva… Estetski subjektivni sudovi i moral su kao proizvod slobode pod idejom svrsishodnosti dobra i zla, koji regulišu odnose među ljudima… Kant je, dosljedno svojoj tvrdnji o subjektivitetu kategorija i čistih zorova, agnostički negirao mogućnost spoznaje svijeta, ili «stvari po sebi» koja se tobože ne može spoznati i primiti osjetilima nego samo razumom zamišljati, kako stoji u dualističkoj filozofiji, dok dijalektički materijalizam uči da postoje samo stvari koje na datom historijskom stupnju nisu poznate, ali koje će se razvitkom nauke spoznati. Međutim, naš srednjovjekovni historik se još uvijek obrača onima koji «vjeruju zato što vjeruju». Ilirska Božica Dijana, Opačići, Glamoč Već je za Kanta rečeno «kako stoji u dualističkoj filozofiji». Po toj filozofiji «Duša nikad ne umire, jer traganje i učenje samo su sjećanja». Ne «umire» ona čiji se geni u ljubavi i strasti, plodu i porodu, nasljeđuju, te progovara potsvijest. «Ne može čovjek da traga za onim šta zna — jer čim zna, nema potrebe da traga; niti može da traga za onim šta ne zna, jer ne zna za čim da traga», Sokrat. Moja malenkost je tragala za baštinom stećaka i likovnim stilom, i došla do zaključka: da stećci baštine reljefe orijentalne Asirije i domaće Ilirije, da je sadržaj iz životne filozofije, a likovna forma bosanski stil. Kada sam u vlastitom traganju spojio ova dva bosanska reljefa, oni su se odmah srodili ili preporodili i odjednom postali «blizanci»! IFakat, nema ni potrebe čitaocima ukazivati na sličnost ova dva reljefa: kao da ih je klesao jedan kipar, ali ih je iznjedrila jedna «Zemljica Bosna» čak s vremenskom razlikom od oko 1500 godina: radi se dakle o školskom primjeru kontinuiteta bosanskoga gena — duha koji je razumljiv za svakog, i kto nije stručnjak. Detalj sa stećka u Baljvinama pod Čemernicom, okolina Varcara Mom konceptu o stećcima «bosanski stil» su «išli na ruku» vlastita intuicija, umjetnost Asirije i Ilirije, načelo «a priori» Kanta, «transcendentalna fenomenologija» Husserla, «Estetika» N. Hartmanna, «frigijske kape na stećcima» arheologa A. Benca, «bosanski stil» na stećcima… M. Wenzel, i religijski koncepr stećaka historika D. Ovaj se potonji nekoč brani od Lubovca novinskim tekstom «Amaterizam i dekadansa». On jest historik, ali ne i historik umjetnosti, a stećci su umjetnost; ni ja nisam ni jedno ni drugo, jedino što sam u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu i na Akedemiji u Beogradu slušao predmet «historja umjetnosti» i ovih godina sam napisao udžbenik «Kijovna kultura» za učenike gimnazije, a i da nisam ništa, time gore po njega, ako ga je takav uspio «dotuči do nogu». Ali zato jesam, odbacio prvu izreku »Ttreba reći samo ono šta se može jasno izraziti, a da o drugom treba šutjeti», prihvatio onu drugu izreku «Filozofija je permanentan, pa čak i očajnički napor da se kaže ono što se, zapravo, ne može kazati». Iako je historik vjerovao da je «njegova potonja», u monografiji Stećci, desilo se ono «Gle, noge onih koji će te iznijeti već su na pragu», riječi su apostola Pavla upućene Ananiju». Zarad zablude i istine, ni moja nije posljednja sve dok misao o stećcima ne pronađe samu sebe ili stećke «po sebi». U ovim se kategorijama krije podsvijest ili ono lično šta smo znali pa smo zaboravili, posredovano je ono od roditelja i preda u nama: ako djeca od roditelja i preda naslijeđuju najveći broj bolesti i zdravlja, biološke i psihološke karakteristike, sasvim je sigurno da djeca i mladi naslijeđuju i druge iskustvene i mentalne gene koji su prisutni u formi intuicije i instinkta, fenomena i metafizike koje se kao nasljedno iskustvo javlja u nama, a za koje kažemo «sjećenje». Činjenica da je Homer bio slijep, ako je bio slijep, i ako je on pjevao Ilijadu i Odiseju, govori o sjećanju, a ne o viđenju; on se u VIII stolječu stare ere sjeća Trojanskog rata iz XII stoljeće, to znaći starog 4oo godina, i pjeva zaboravljenim jezikom. Njemački književnik Novalis «očekuje od čovjeka kao mikrokozmosa da se sjeti stvaranja svijeta, tog najljepšeg vrela ljepote». Jer kako objasniti toliku sličnost reljefa Ilirske božice Dijane iz Glamoča i stećka Pozdrav iz Radimlje - identične figurativne kompozicije sa po tri figure, s vremenskom razlikom od oko 1500 godina, već na taj način da je klesar «Pozdrava» vidio reljef «Dijane» pa prepoznao sebe u njemu, ili ga se, preko svojih preda, a pri tome mislim i na reljefe Asirije, sjećao. A zatim se reljef iz «Radimlje» u Radimlji javlja na desetak stećaka gdje doživljava izvjesne stilizacije, što znači da je ta likovna forma tu usvojena kao stil. Kao što je «prvi likovni stil» reljef na kamenu Paleta kralja Narmera u Egiptu, koji pokazuje sve crte simboličke egipatske umjetnosti; i stećci su simbolička umjetnost Bosne. U likovnim umjetnostima stil znači: stylos, pisaljka, dlijeto, «stil je čovjek»… poseban način na koji su oblici odabrani i složeni u jednu cjelinu, piše H. Kreativno i estetsko Kao što je poznato, estetska pojava postoji u prirodi, čovjeku i umjetnosti, a njeni osjeti su objektivni i subjektivni. Primjera radi, u prirodi postoji objektivna pojava: pojava duge na nebu, zelena livada…, «duga» i «zelena boja livade na nebu spada u objektivne osjete kao opažaj jednog čulnog predmeta, a prijatnost te zelene boje spada u subjektivni estetski osjet, ne očekujući da subjekt od toga ima ikakvu korist», Kant. Kao što se niti «duga» niti čulni doživljaj «zelene livade» ne mogu staviti u neki interes, oni samo što nešto lijepo reflektiraju u nama i takvu prijatnost izazivaju. Mnogi umni ljudi od Aristitela do Junga ističu: svjesne i skrivene misli sadašnjosti i prošlosti djetinjstva i čovjeka, arhitipske slike tzv. Tome dodajmo čovjekov trenutni izraz lica, grimase, slučajnosti i ono što on u svojoj priči prikriva, a prisutni otkriva, su estetske pojave. Estetsko u umjetnosti je estetska pojava u subjektu posmatrača umjetnosti. Kiparstvo i reljef pripadaju likovnoj — vizuelnoj ili prostornoj umjetnosti, naš je interes ovdje kiparska umjetnost stećaka. U njima analiziramo formu i sadržaj, materijalno i duhovno, kreativno i estetsko. Stećak je objektivni trodimenzionalni kameni blok koji je obložen ili ukrašen dvodimenzionalnim figurativnim kompozicijama reljefa koje biljni ornamenti uokviruju ili ističu, te epitafima — pismom bosančicom. Naravno, pri analizi stećka mentalni subjektivni omotač je drugačiji od fizičkog objektivnog omotača. Potpuniji su i izraz i doživljaj trodimenzionalnog stećka u prirodi, kada ga subjekt, gdje je on nastao, obilazi, od dvodimenzionalnog stećka u literaturi. Drugi filozofi tvrde kako je estetsko čovjek koji susreće samog sebe, mikrokozmos u kosmosu: sklad, red, harmonija, ritam, pokret, proporcija, te kič kao negacija estetskog; osjećanje i estetsko ne poznaje zakon, dok logika ima posla sa zakonima razuma i uma. Pored pitanja pripadnosti stećaka: šta su oni «po nama», jer prosto je smiješno gdje naš historik vidi «Raj, Pakao i Čistilište», to vjeruju samo oni koji vjeruju, ali su onda za historika umjetnosti «španska sela». A propos, pita se Kant, koji je uzrok toga što je malograđanski ukus mogao da naraste do luksuza, i sumnja da to može da riješi empirijska psihologija? Nas posebno zanima to šta su oni «po sebi», šta je kreativno u njima i estetsko u nama? U prvom planu umjetnosti je kreativnost u drugom estetika. Kreativno, objektivno, materijalno ili vizualno, dakle, pripada geniju umjetnika, u drugom planu je estetsko koje pripada subjektivnom doživljaju ili subjektivnoj pojavi u posmatraču umjetnosti. Estetsko može biti, da jedan sudi na osnovu onoga šta se nalazi pred očima, drugi na osnovu onoga šta on posjeduje u svojim mislima. Prvi se pridržava slobodne ljepote, drugi pridodate ljepote, treći inspirisani tvore novu umjetnost. Prvi put se estetsko u umjetnosti pojavljuje u činu polemike grčkih filozofa i pjesnika Homera i Platona… Od tada je estetsko promjenljiva kategorija: u srednjem vijeku je «nije» ni bilo, renesansi je bila matematička perspektiva i proporcija… danas je estetsko pokret — gibanje duše u subjektu. «Da bih mogao reći da je neka umjetnost lijepa i da bih dokazao da imam ukus, važno je šta ja iz njene predstave u sebi proizvodim», Kant, to jest, kakvu duševnu, a ne materijalnu korist u predstavi stećka u sebi proizvodim; to je estetska pojava ili doživljaj u meni. U širem kontekstu to mogu biti umjetnosti: kako se i nazivaju «lijepe» likovne umjetnosti, ili pak «ružne» po tvrdnji da «kakvo društvo takva umjetnost», impresija, ekspresija ili simboličke umjetnosti u koje idu i stećci: susret subjekta s objektom stećka, kao susret sa samim sobom; inspiracija ili udisanje kulturne baštine, kao što su «Kameni spavač», Dizdar; «Stećci svjedoče jednu tragediju, ali njihove figure na njima ne kleče sklopljenih ruku u molitvi pred smrt, već pred inkvizitorima prkose», Krleža. Simboli I na kraju, Bosna jest zemlja bogata religijama; ona je istovremeno i na periferiji i u centru, te je njena svrha i sudba da spaja dvije kulture Istok i Zapad, pravoslavlje i katoličanstvo. Otud je «trn u oku» i predmet svakojakog svojatanja. Nije slučaj što su i danas u religijskom konceptu stećaka traži ne ono šta su oni «po sebi», već ono šta su oni «po inima», pa se «na nekom reljefu stećka nudi Bogorodica sa malim Isusom», ali se to ne pokazuje niti dokazuje. I religijske umjetnosti ranokršćanska, romanika i gotika jesu simboličke ali strogo propisane, na nivou zanata i ilustracije, zbog toga ih estetičari danas zaobilaze. Naravno da je kršćanstvo mnoge simbole preuzelo iz paganske umjetnosti: u prošlosti je Djevica iz Zodijaka predstavljena na drevnim crtežima kao žena koja doji dijete; Devaki s malim Kršnom i Izida s malim Horusom, ne razlikuju se od Madone Marije s malim Isusom… Primjera radi, «tek je u VIII st. Ovi sunčani mitovi i religijski simboli, koji se vječito ponavljaju, s različitim imenima, ne mogu proći nezapaženi kod onih koji se bave izučavanjem religije, Eni Besan , istine radi, sve to, po prirodi, može biti nepoznato vjerniku, te da bi se takvi simboli mogli pojaviti i na bosanskim stećcima, onda možda takav koncept u jednodimenzionalnom medijevalnom miljeu bi bio slijep za širi kontekst, kao što je to kod našeg historika, i ne bi bio smješten u kliše jedne religije. U umjetnosti su se iz davne prošlosti gotovo nametnuli širi motivi za šire simbole: Budistički hramovi Indije, Egipatske piramide, Akropolja Grčke, Kremlj Moskve, Stonhedž Engleske, piramide Maja i stećci Bosne. Sadržaji na stećcima su, bez bogova, svetaca i anđela: kola, lov i turniri; uži motivi i simboli na stećcima su: spirale, rozeta, krug, križ, polumjesec, zvijezda i svastika; najljepši stećak «Kule» je sa 12 lunarnih simbola. Ragib Lubovac Sarajevo, 12. Postskriptum: o kiparu stećka «Kule» pa i o tome kada je klesan i čiji je, se ne zna. Možda i zato što su na Ploči Kulina bana sličnih 6 lunarnih, a na zadnoj strani stećka «Kule» 12 junarnih simbola, «neki su mislili da je to stećak Kulina bana 1180-1204? Arheoleg Ćiro Truhelka smatra ga spomenikom bana Stjepana Prijezde XIII stoljeće ». Danas se iz tih razloga vrše daljnja istraživanja, te da se, kod nađenog kostura u Zgošći ide na DNK-analizu. Ideja da se stećak «Kule» postavi kao javni spomenik u Sarajevu, kao i figurativni spomenik bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću u Tuzli, ide u estetsku i etičku kategoriju. Na poziv Stranke BiH dijaspore bio sam u Varnamu, govorio o knjigama. To je gradić o kom govorim u ovom prilogu koji jeste primjer bosanske gluposti i razjedinjenosti ali i švedske političke organizovanosti. Bosanaca je danas ovjde preko 3000 i njih su uz pomoć Šveđana BOSANSKE male sitne šićardžije razbile u mala zavađena udruženja. Poenta je da su oni takvi učinili oko 1000 Šveđana milionerima i kupili im kartu da ostvare svoje snove. Stan u ovom selu danas košta duplo više nego u jednom atraktivnom Helsingborgu. Bosanci su se zadužili nekoliko milijardi i dobro je da još na zvjezde ne laju... Hrvatska politika i javnost varaju se ako misle da je, što se Hrvata tiče, haaška priča — završena. Krajem travnja ili početkom svibnja, najkasnije do jeseni 2013. Hrvatska u novoj haaškoj presudi ima izgleda biti prvostupanjski osuđena kao agresor na BiH. A ta nas presuda valja ponoviti — prvostupanjska onda vraća tamo gdje smo bili nakon prvostupanjske presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču — kada smo svi ustvari proglašeni sudionicima golemog zločinačkog pothvata. I tako počinili i drugu grešku. U Haagu točnije pred Haagom jer trenutačno su svi, osim S. Praljka, u kućnom pritvoru u RH naravno ima još Hrvata, njih šestero, predstavnika negdašnjeg političkog i vojnog vrha nikad priznate HR Herceg-Bosne. Tamo su ratni premijer Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, zapovjednici Glavnog stožera HVO-a general Milivoj Petković i Slobodan Praljak, zapovjednik vojne policije HVO-a Valentin Ćorić te šestooptuženi načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić. Petković i Prlić su rođeni u Hrvatskoj, Praljak je u nju stigao prije 50-tak godina, a i Pušić je u njoj proveo dobar dio svoga radnog vijeka. Ovo haaško suđenje bilo je na najudaljenijim marginama interesa hrvatske javnosti i, još gore, hrvatske službene politike. I to od početka. Suđenje šestorki postalo je, čak i za haaške uvjete, niz apsurda. Šestorka je prepraćena iz Zagreba prije devet godina u travnju 2004. Pripreme za suđenje trajale su dvije naredne godine, početkom 2011. Razlozi takvog neviđenog rastezanja procesa treba tražiti u činjenici da je ovo ujedno i najkompleksnije suđenje. Primjerice, u proces je uvedeno čak 45. No, jedan od glavnih razloga za odugovlačenje i natezanje procesa počiva i na neobičnoj činjenici da su, tvrde haaški kuloari, suci u predmetu međusobno posvađani!? Vijećem predsjedava francuski sudac Jean-Claude Antonetti, svakako jedan od originalnijih haaških sudaca poznat po višesatnim filozofskim raspravama sa simpatičnim mu S. Praljkom , a s druge su strane Mađar Arpad Prandler i Švicarac Stephen Treschel. Antonetti često puta ima izdvojeno mišljenje u odlukama sudskog vijeća. Ta činjenica o poremećenoj komunikaciji između sudaca svakako ne ide na ruku optuženima. Jer, upravo je osuda za ZZP do sada u Haagu bila neoboriva i temelj za vrlo duge vremenske kazne. U ovoj kalkulaciji, međutim, ne treba zaboraviti da je ovo presedansko dvostruko rušenje ZZP-a vjerojatno došlo prekasno, jer suci u procesu šestorici upravo pišu prvostupanjsku presudu. Bude li, dakle, prekasno za primjenu presedana o rušenju ZZP-a u prvostupanjskoj presudi, optuženi Hrvati mogli bi dobiti ultimativne kazne od 10 do 30 godina zatvora, tvrde oprezni i pesimistični poznavatelji Tribunala. No, bude li tako, prvostupanjski osuđeni Hrvati mogu računati na potpuno drukčiji žalbeni postupak. Koji će, izgledno, uvažiti presedane i rušiti ZZP. Tada spekulacije kažu da bi se prvostupanjske kazne mogle, jer se optuženima pristupa temeljem individualne, a ne više zajedničke odgovornosti, drastično umanjiti, a drugostupanjske bi bile u rangu od 5 do 15 godina. Sve su ovo, naravno, haaške spekualcije i valja se zbog njih unaprijed ograditi i ispričati uključenima u suđenje. Haaške presude uistinu nitko ne može relevantno predvidjeti. No, kalkualcija o značajno pogodnijoj drugostupanjskoj kazni ostaje. Kakav je u ovome interes i položaj Hrvatske? Od početka se sve hrvatske vlade ponašaju kao da suđenje šestorici BiH Hrvata nema baš nikakve veze s Hrvatskom. Potvrdi li presudama o ZZP-u Tribunal takve optužbe, Hrvatska će biti odgovorna za agresiju i, lako moguće, biti izložena obvezi plaćanja ratne odštete BiH. Koliko bi to moglo zakomplicirati status RH, izgledno i prije 1. Iz drugog ugla Sukob 1948, Tito - Staljin Š. Kadrić: I da se ipak dotaknemo politike, ovo što si mi rekao o Rezoluciji Inforbiroa i Titu je nepoznato? Osman Pirija: Glavni uzrok spora izmedju Tita i Staljina je zapravo u neprihvatanju koncepta Balkanske konfederacije od strane srbijanskog rukovodstva. Ne mislim samo rukovodstva u Partiji Srbije već i rukovodstva u Armiji. Balkanska Federacija je trebalo da se konstituiše 1948. Jedan dio tog projkta je već bio realizovan podizanjem zgrada za federalnu administraciju u Novom Beogradu. Spor je nastao oko pitanja: Da li će ta fedaeracija biti sastavljena od 3 ili 8 država? Tri je podrazumjevalo Jugosalviju, Bugarsku i Albaniju zašto se zalagalo srbijansko rukovodstvo ili 8 što je bila ideja Kominterne iz 1924 godine koja je mobilisala slovenačku, hrvatsku, bosansku, crnogorsku i makedonsku inteligenciju za tu stvar. Iz Bosne su poznata imena Mujka Golubovića, Šeremeta, Asima Behmena i dr. Da podsjetim da je srpska hegemonija u Saveznim organima partije i države onemogućavala formiranje partijskih država u Bosni i Makedoniji. Naime samo Bosna i Makedonija je imala pokrainske komitete, što zanači da nisu ta područja tretirana kao države princip partijskih država. Prije samog konstituisanja Balkanske Federacije srbijaansko rukovodstvo je nastojalo da ojača Srbiju po velikosrbijanskom konceptu. Čak je i Bugarima zakulisnim igrama nuđena podjela Makedonije izmedju Srbije, Bugarske te Albanije. U Zagrebu na sastanku Enver Hodje i Tita gdje je prevodio Josip Dzerđa takodje je bilo govora da se dio Kosova poveže sa Albanijom, ali ništa konkretno nije dogovoreno. Staljin je požurivao sa Balkanskom Federacijom a kako ideja sa 3 države nije prošla, kako nije uspostavljena veliokosrbijanska teritorijalna dominacija u toj Balkanskoj Federaciji to je srbijansko rukovodstvo stalo uz Tita i ostalo o 1948 znamo. Interesantno je da je odmah iza toga po hitnom postupku Bosna postala partijska država i formiran je republički partijski komitet BiH. Foto: Ilustracija SARAJEVO - Dijaspora u Bosnu i Hercegovinu šalje gotovo dvije milijarde američkih dolara godišnje, što čini oko 20 posto ukupnog bruto društvenog proizvoda u BiH. Ovo našu zemlju svrstava na 5. Ovo je izjavio u razgovoru za Fenu Armin Alijagić, predsjednik bh. On ističe da se neangažiranjem bh. Iako dijaspora podrazumijeva jednu trećinu tekućeg stanovništva zemlje, razvojni potencijal za ovu grupu i dalje uglavnom ostaje neiskorišten - potcrtao je Alijagić. Radi poređenja, on navodi da je novčana pomoć dijaspore u Srbiji činila 13,8 posto bruto društvenog proizvoda u 2006. Alijagić naglašava da se članovi zajednice dijaspore prilikom investiranja i uspostavljanja poslovne saradnje s domaćim kompanijama trenutno susreću s mnogobrojnm problemima koje je potrebno sistematski rješavati. Neka od ograničenja prilikom investiranja su neinformiranost dijaspore o raznim instrumentima podrške investitorima, investicionoj ponudi određenih regija, kao i njihova nedovoljna uključenost u postojeće infrastrukturne projekte namijenjene za stimuliranje razvoja malih i srednjih preduzeća. Također, ne postoji zajednička platforma za članove zajednice dijaspore koja bi omogućila međusobnu razmjenu informacija i dobrih iskustava te služila za rješavanje izazova pri ulaganju i poslovanju. U ovom udruženju ističu da je potrebno stimulirati dijasporu za osiguranje neophodnog kapitala domaćoj ekonomiji putem različitih instrumenata tržišta kapitala te poticati ekonomsku saradnju između domaćih kompanija i kompanija čiji su vlasnici članovi zajednice dijaspore. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, van zemlje živi više od 1. Ujedinjene nacije UN su u svom izvještaju iz 2000. Zajedno sa svojim potomcima ti migranati ostaju vezani za svoju zemlju porijekla i čine dijasporu. Džemal Sokolović sa Univerziteta u Bergenu, Norveška. Moja ideja je da podsjetim da je... Bosna odigrala određenu ulogu u uspostavljanju vrlo nesigurne atmosfere na Balkanu, a u isto vrijeme morao bi podsjetiti da su balkanski ratovi odigrali vrlo važnu ulogu u budućoj historiji Bosne i Hercegovine - kazao je Sokolović novinarima prije početka sesije. Ono što je moja ideja, dodao je on, jeste da iza tih balkanskih ratova i općenito situacije na Balkanu stoji jedan mnogo širi evropski kontekst. Pitanje na koje ja neću odgovoriti, ali pitanje koje ću postaviti jeste da li su balkanski ratovi i ta politička situacija od prije 100 godina i više prisutni i danas i da li postoji opasnost da se neke stvari u nekom drugom obliku na našu i svačiju žalost ponove. Ukoliko budemo svjesni toga možda postoji mogućnost i da to zaustavimo - kazao je Sokolović. Ono što ja hoću da danas posebno poentiram, istaknuo je , jeste da balkanska situacija je ipak jednim dobrim dijelom rezultat evropske situacije. Dakle, to je taj kontekst na koji ja hoću da ukažem. Hoću isto tako da Evropu podsjetim da ne okreće leđa Balkanu i balkanskim problemima, jer sve što se kod nas događa može, kao što je to bilo i 1913. Po njegovim riječima, radi se o odgovornosti, silnoj odgovornosti njih za našu sudbinu i naše odgovornosti za sudbinu Evrope. Ako taj dogovor bude usvojen u Parlamentu BiH i tako postane novi Ustav BiH, onda su Bosna i Hercegovina i Bosnjaci osudjeni na polagano umiranje u mukama ropstva i neimastinje. Lideri šest najvecih politickih partija u Bosni i Hercegovini prihvatili su na današnjem sastanku u Briselu asimetricna rješenja za Bosnu i Hercegovinu, kazali su Agenciji FENA u Stranci demokratske akcije SDA S dogovorenim se slažu lideri šest stranka - Hrvatska demokratska zajednica HDZ BiH, HDZ 1990, Savez nezavisnih socijaldemokrata SNSD , Socijaldemokratska partija SDP BiH, Savez za bolju buducnost SBB BiH i Srpska demokratska stranka SDS. U SDA pojašnjavaju da ce sada Republika Srpska biti jedna izborna jedinica, a Federacija BiH ce imati njih deset. Svaki kanton daje isti broj elektora, po tri, što znaci da isti broj elektora daje Sarajevski kanton koji ima 800. Jedan glas u kantonima s hrvatskom vecinom vrijedi pet glasova u kantonima s bošnjackom vecinom - pojašnjavaju u SDA i iznose stav da je to uvodenje apartheida. Alijansa je podijelila BiH na dvije izborne jedinice duz entitetskih linija. Vise puta do sada smo objasnili da je sa dobijanjem posebne izborne jedinice RS dobila jedan od glavnih atributa drzavnosti. Upravo ta drzavnost RS-a je ono zasto RS ima pravo veta na sve odluke Bosne i Hercegovine, dok su odluke vlasti RS-a neupitne, kao odluke potpuno nezavisne drzave. Upravo Alijansin izborni zakon je dajuci RS-u posebnu izbornu jedinicu napravio od RS-a gotovo nezavisnu drzavu i time i omogucio politicarima iz RS da postanu nedodirljivi, da budu iznad zakona BiH, pa se mogu ponasati onako kako se ponasa Dodik - i kriminalno i bahato. Kako je u gore citiranom saopstenju SDA lijepo opisano, sada Lagumdzija primjenjuje isti recept za kantone, daje im da budu posebne izborne jedinice. Dakle, sada i kantoni prave veliki korak ka suverenosti. I ne samo to. On im daje paritet u vlastima u Federaciji, tako da i najmanji kanton ima isti znacaj u vlasti kao i najveci. To je samo jos jedan veliki aribut drzavnosti kantona. Ovim Lagumdzija od Bosne i Hercegovine pravi labavu uniju deset mini drzava plus jedna lokalna supersila, Republika Srpska, koja ce biti apsolutni gospodar u labavoj uniji BiH dok se ta unija ne ugasi raspodjelom kantona izmedju Srbije i Hrvatske, jer takva Bosna i Hercegovna ne moze prezivjeti. Iz iskustva sa podjelom BiH u dvije izborne jedinice, tj. Zasto bi se sada taj isti lijek, tj. To je kolicina otrova koju ni jedan drzavni organizam ne moze izdrzati, pa ni Bosna i Hercegovina. U razgovoru za naš list, Pašić otvoreno raskrinkava one koji stoje iza takvih opasnih nastojanja, pojašnjava njihove metode i krajnje ciljeve. Govori i o svojatanju stećaka, manipulacijama s Crkvom bosanskom, ilirskom porijeklu Bošnjaka, optužbama prema bošnjačkim historičarima za mitomaniju, te bošnjačkoj politici, napadima na Islamsku zajednicu u BiH... Nažalost, iza tih konstrukcija stoje najradikalniji politički i vjerski krugovi Evrope. Treba otvoreno reći - problem identiteta Bosne i Bošnjaka evropski je politički i vjerski problem, mada to Evropa javno ne želi priznati. Samo naizgled, čini se da iza tih konstrukcija stoji isključivo Dubravko Lovrenović. Istina, on je zvanični autor tih konstrukcija, ali on se na njih ne bi odvažio da nema sofisticirane podrške. Možete li nam objasniti šta je stvarna pozadina pokušaja da se stećci prikažu katoličkim nadgrobnim spomenicima, a njihove nekropole čak katoličkim grobljem, na što ste nedavno žestoko reagirali? Međutim, nekropola nije novootkrivena i zastupljena je u najrelevantnijoj literaturi o stećcima. Međutim, prema informacijama Šefika Bešlagića, ta nekropola 1971. Očito, jedno s drugim ne ide! S tim u vezi, fra Ivan Franjo Jukić 1840. Iz tog razloga upitao je mještane ko ih je podizao? U tom predanju nema ni katolika, ni pravoslavaca, niti muslimana. Tu vjeru Bošnjani su upoznali preko grčkih crkvenih knjiga koje su koristili arijanci. Dobro, ali kakva je uloga profesora Dubravka Lovrenovića u tome i šta je njegov cilj u svemu tome? U suštini, pseudoznanstvenom povijesnom internacionalizacijom stećka Lovrenović, prije svega, katolicizira stećak. Svakako, iza Lovrenovića, prije svega, stoje misionarski krugovi Katoličke crkve. Svojevremeno ste poručili pojedinim grupacijama da ne falsificiraju našu historiju, na šta i na koga ste mislili? Falsifikati su počinjeni u srednjovjekovnoj bosanskoj prijestonici koja se zvala Mile. Da li, prema Vama, sve to ima veze sa nastojanjima da se, kako je primijetio akademik Filipović, negira izvorna bosanska državnost i posebnost, da se BiH pokaže kao katolička zemlja, a Bošnjaci kao ostaci osmanskih osvajača? Takvo nešto ni u premisi nisu imali Lovrenovićevi i moji profesori Anto Babić i Marko Šunjić i Lovrenović to nije od njih naučio. A Lovrenović tako piše, prije svega, iz razloga što srednja Bosna ne pripada Republici Srpskoj, čime ne protivrječi Miloradu Dodiku. Iz tog razloga je Dodikov partijski poslušnik Sredoje Nović, kao ministar civilnih poslova BiH, prvi podržao i potpisao Lovrenovićevu ideju da se stećak zajedničkom inicijativom Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH nominira na listu UNESCO-a. Šta se stvarno krije iza te nominacije u kontekstu činjenice da je stećak autohtoni bosanski spomenik i da se tek u manjoj mjeri nalazi u našem susjedstvu? To je prostor koji je uglavnom pripadao srednjovjekovnoj Bosni. Kao što je poznato, Tvrtkova bosanska država na istoku je obuhvatala zapadne dijelove današnje Crne Gore i znatan dio današnjeg Sandžaka, na zapadu se prostirala sve do Zadra. Bosni su dugo vremena pripadali Pelješac i Konavli, Makarsko primorje itd. To je prostor bosanskog stećka, odnosno srednjovjekovne Bosne. Danas, ti nekada pogranični bosanski prostori pripadaju savremenim državama Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori i to se lukavo zloupotrebljava. Zajedničkom inicijativom naših susjeda, čiji je Lovrenović u suštini glasnogovornik, stećak se iznova svojata, prije svega, kao hrvatski i srpski. A u nauci, srpsko-hrvatsko svojatanje stećka prisutno je duže od jednog stoljeća. BiH se ne može podijeliti, a da se ne podijeli njena historija. U kojoj mjeri se BiH nasilno dijeli, poznato je svima. U kojoj mjeri su naši susjedi dobronamjerni prema BiH, također, je općepoznato. Dobrosusjedske odnose grade živi, za svoga života i u ime života, i oni se ne mogu graditi preko mrtvih i njihovih nadgrobnih spomenika, a da se, pritom, prema njihovim živim potomcima ima sasvim drugačiji odnos. Dešava se zanimljiva situacija. Hrvatski krugovi u BiH, kako tvrdite, nastoje katolizirati stećke, a istovremeno se u Stocu kontinuirano vrši destrukcija nekropole Radimlja?! Čak je prije nekoliko godina na čuvenoj Radimlji simbolično postavljen križ. Šta Vam to govori? Katolička crkva ih je surovo progonila i zatirala, kao i njihove nadgrobne spomenike, a sad bi da ih svojata! Naime, u vrijeme dok stećak još nije bio katoliciziran, uglavnom u prvoj polovini 19. Na isti način, i u još većem broju, uništavan je prilikom izgradnje 83 pravoslavne crkve. Uništavanje je konstatirano i prilikom izgradnje sedam islamskih vjerskih objekata, od kojih su četiri seoske džamije. Iz ovih podataka očito je da su stećak najmanje uništavali muslimani i da je stećak, prije svega, povijesni spomenik Bošnjaka. Destrukcija Radimlje započeta je poslije austrougarske okupacije BiH 1878. Malo je poznato da se u Radimlji, među stećcima, nalazilo i nekoliko starih muslimanskih tzv. Uništeni su prilikom izgradnje puta Stolac - Mostar, na taj način što je trasa puta prošla kroz nekropolu, preko nišana. A mogla je proći pored njih, zar ne? Nijedan stećak na Radimlji nije okrenut u pravcu istok - zapad, kako se okreću katolički ili pravoslavni grobovi. Stećci na Radimlji okrenuti su u pravcu sjeverozapad - jugoistok, i okomito na taj pravac. To je arijansko-gotska tradicija sahranjivanja i na toj nekropoli podizanje katoličkog križa je tragikomično. Stećak je okrenut u pravcu sjever - jug i nikako ne može biti katolički nadgrobni spomenik. Vaša naučna saznanja potvrđena su i istraživanjima švicarskog instituta za DNK u Ženevi, koja su pokazala kako u genetskoj strukturi Bošnjaka, ilirski etnoelement zauzima čak četrdeset procenata? Šta, prema Vama, to dokazuje i koliko te činjenice govore o Bošnjacima kao autohtonim stanovnicima BiH? Rezultati su egzaktni i novijeg su datuma. Pomrsili su sve dosadašnje pseudoznanstvene i velikodržavne konstrukcije o porijeklu bh. Pokazuju da u strukturi bh. Prema tome, BiH jeste etnički multikulturna sredina i najvećim dijelom nije slavenska ili srpskohrvatska zemlja. Istina, savremeni jezik Bosne jeste slavenski, što ima svoje povijesno objašnjenje. Bugari, koji nisu Slaveni i koji su 40 posto Tračani, od sredine šestog stoljeća, za 2,5 stoljeća su slavenizirani i prihvatili su slavenski jezik. Ili, još bolji primjer je savremeni engleski jezik kojim danas govore milioni ljudi i koji s Englezima nemaju nikakve etničke veze. Na Glasincu, recimo, kao i u mnogim drugim mjestima na tlu BiH, na ilirskim tumulima situirani su stećci, a okolo njih najstariji muslimanski nišani. To, samo za sebe, govori o etničkom kontinuitetu bh. Najstariji su Iliri, a pojam Bošnjak nastao je poslije osmanskog osvajanja Bosne. O etnogenezi Bošnjaka, recimo, pisao je i Mehmed Handžić i to u vrijeme kada je to bilo izuzetno teško. Hrabro ste otvorili pitanje bošnjačkih korijena, jer je dosadašnja historiografija nametala tezu da su Bošnjaci isključivo i samo isključivo islamizirani Slaveni. Onaj ko ponudi išta suprotno tome nađe se pod strašnim udarima optužbi za mitomaniju. Zašto je to tako? S tim u vezi, nauka je napravila ogromne korake koji će se kad-tad morati poštovati. Nadobudan, a neobrazovan za historiju i lingvistiku u koje se upleo, on ne zna da i njegovo prezime Dodik nije srpsko i da je i ono neslavensko. Ono što je posve izvjesno i u čemu nema dileme, jeste - Milorad Dodik, po svom prezimenu, nije Srbin. Što se tiče udara pred kojim se nalaze oni koji se ne uklapaju u dosadašnje historiografske stereotipe, moram reći da ih i sam osjećam i - stoički podnosim. Tokom doktorskog studija, s obzirom na naučne metode kojima sam ovladao i u kojim kod Bošnjaka nemam prethodnika, u Centru za balkanološka ispitivanja u Sarajevu svojevremeno mi je obećavano radno mjesto. U međuvremenu, uspio sam se na pola radnog vremena zaposliti na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, gdje radim već pet godina i gdje trpim perfidne udare, naročito tokom posljednje školske godine. Ne znam dokle ću izdržati. Na svu sreću, s polovinom radnog vremena zaposlen sam i u Mješovitoj srednjoj elektrotehničkoj školi u Sarajevu i jedini sam doktor historijskih nauka koji radi u srednjoj školi!? Vi tvrdite da predslavenski etnički elementi u etnogenezi Bošnjaka nisu nikakav bošnjački povijesni ekskluzivitet. Što podrazumijevate pod tim? Prema tome, u svojoj etnogenezi predslavenske etničke elemente podjednako i ravnopravno nose i dijele, naprimjer, Milorad Dodik i Haris Silajdžić, bez obzira što neki od njih hoće da se što više međusobno razlikuju. Misionarska poruka Kako komentirate nedavno rušenje mesdžida u mjestu Sturba kod Livna, dok su po cijeloj BiH zabodeni nelegalni križevi, crkveni tornjevi i pravoslavne crkve? Protiv križa ili krsta ja lično nemam ništa protiv, ukoliko se taj kršćanski simbol nalazi tamo gdje su i ljudi. Međutim, podizanje križeva na pustim bosanskim brdima, gdje ljudi nikad nije bilo, nedobronamjerna je i misionarska je poruka. S tim u vezi, objašnjenja koja nam se nude - po kojima su novopodignuti križevi u funkciji stradalništva Hrvata - ne mogu se prihvatiti. Između križa koji je na svojim prsima nosio mađarski križar progoneći bosanske bogumile, križa koji je mnogim Bošnjacima nasilno urezivan u kožu tokom genocida od 1992. Zašto ste ustali protiv projekata pojedinih naših historičara poput Mustafe Imamovića, tvrdeći da su pali u zamke srpske historiografije i slavenofilstva? Imamović je istrajavao i istrajava na svom slavjanofilstvu. Riječ je o pravnom historičaru koji nije sposoban da shvati suptilnije tokove bh. Srbijanski znanstvenik čiji radovi su korišteni u genocidne svrhe, o čemu se danas piše i u srpskoj historiografiji, je Milenko Filipović, prema kojem Imamović nema kritičkoga stava. Nekritičkim prihvatanjem slavjanofilstva, od imena Bosna pa do imena Bošnjak, Mustafa Imamović, kao predsjednik Upravnog odbora Instituta za historiju, odlučujuće i izrazito negativno utječe na ignoriranje bosanske prethistorije i antike, koje se ne izučavaju na tom institutu. S tim u vezi treba znati da je antika najstariji korijen evropske kulture i civilizacije! Ali, što će tom institutu prethistorija i antika kad ima u Beogradu i Zagrebu. Knjiga je napisana s politički i vjerski motiviranim ciljem, da relativizira etničku i kulturnu pripadnost stećka ne bi li se, u svemu tome, otvorila mogućnost za njegovo ponovno srpsko-hrvatsko svojatanje. To je učinjeno iz razloga što se studija prevodi na engleski jezik, a neupućena evropska i svjetska javnost, iz svega toga, treba da zaključi da u Bosni žive Hrvati i da je stećak hrvatski kulturni spomenik. Kao da je Bošnjacima stalo da BiH bude bošnjačka i samo bošnjačka! U suštini, pokazuju da, s aspekta bh. Oni ne mogu da prihvate da je u BiH samo 15 posto slavenstva iz razloga što im u svemu tome manjka srpstva i hrvatstva. Žalili su se i neki Hrvati, koji zastupaju tezu o iranskom porijeklu Hrvata, o čemu hrvatski DNK šuti. Poruka parlamentarcima: Stećak je bosanski! Oko toga ne može biti nikakvih pogađanja. Stećak je bosanski, bosanski i bosanski. To je njegova povijesna definicija i do sada su je definirale desetine historičara. Među njima su i najugledniji srpski i hrvatski historičari i kulturni radnici, od Ćire Truhelke, Vladimira Ćorovića, Aleksandra Solovjeva do Miroslava Krleže... S obzirom na činjenicu da je Sredoje Nović prvi stao iza Lovrenovića, za očekivati je da Dodikov SNSD podrži inicijativu, i on će je podržati. Vjerovatno će je podržati i Čovićev HDZ. Međutim probosanske, a posebno bošnjačke stranke, ne smiju im se pridružiti jer to bi bilo više od izdaje. Stećak je bosanski, i ispod toga nema nikakvog razgovora ni dogovora. Napadi na reisa Cerića i IZBiH imaju strateški karakter Šta mislite o stalnim napadima na reisu-l-ulemu dr. Cerića, IZBiH i pokušaje jačanja njenog institucionaliziranja. Zanimljivo je da to rade isti oni mediji koji stoje iza projekta, kako ste kazali, katoliciziranja BiH? Da u BiH nije bilo islama, činjenica je da bi savremeni Bošnjaci postali Srbi ili Hrvati. Zbog toga, napadi na dr. Cerića i IZBiH nisu slučajni i imaju strateški karakter. I vrapci na grani već su naučili da je osnovni zadatak Vildane Selimbegović - da napada reisa. Njoj i njenim nalogodavcima smeta jaka IZBiH iz razloga što je to, u općem bespuću bošnjačke politike, jedina institucija koja se istinski brine o Bošnjacima. Novi ljudi u politici mogu spriječiti bošnjačku Palestinu - Aktuelna bošnjačka politika je razočaravajuća, aktuelni bošnjački političari - katastrofa. S tim u vezi, jedini izlaz je da se na predstojećim izborima za njih ne glasa. Njima se više ne može i ne smije vjerovati. Izlaz je - glasati za nove političke snage koje su se pojavile na našoj političkoj sceni. Agresija na BiH pokazala je da je bošnjački narod neuništiv i, s tim u vezi, ne treba biti pesimista. Poslije oktobarskih izbora za vjerovati je da će Bošnjake voditi novi ljudi, koji će biti u stanju da formuliraju bošnjačku nacionalnu ideju u kojoj će se zasigurno naći i stećak. U potpunosti se slažem s akademikom Filipovićem, bošnjačku Palestinu mogu spriječiti predstojeći izbori i novi ljudi koji će voditi Bošnjake. Lično, znam o kojima se radi i za koje ću glasati. Ploveći Evropom za zavežljajem na leđima i porodicom u rukama, usidrio se u dalekoj i hladnoj Danskoj, obali prema Bosni okrenutoj. Tu je knjige iz ruksaka na desetine puta izčitavao a onda sjeo da i svoju napiše, odpjeva. U njemu je pričao priču o protjeranoj Banjaluci u kojoj je i on kockica. Mirujem pod granama vrbe sve dok me ne zahvati vrtlog vira i ponese maticom. Doživio sam virove zemljotresa, bolesti, smrti, rata, progona i ponovo sam u tìhi. Vrtjelo me dok se nisam uhvatio za granu izbjeglištva i skrasio pored vode. Ove godine Denisa sudbina za bolesnički krevet vezala, za postelju od izbjegličkog sna u Hundestedu, tako mu se zove novi zavičaj. ZENICA - Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine savladala je u večerašnjem susretu grupe G kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. Strijelci za Bosnu i Hercegovinu bili su Edin Džeko u 29. Pogocima Edina Džeke u 29. U drugom poluvremenu, Džeko je ponovo pogodio u 54. U sudijskoj nadoknadi Theofanis Gekas postigao je pogodak za grčku reprezentaciju 3:1 što je bio i konačan rezultat utakmice. Nakon kvalifikacione utakmice za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. Član likovne grupe 'Zvono' i nekadašnji profesor slikanja - Sead Čizmić, pred otvaranje postavke u Zvonu za DEPO PORTAL govori o izboru različitih medija u okviru kojih djeluje, prvim slikarskim koracima u srednjoj umjetničkoj školi, Zvonu kao mjestu koje mladim umjetnicima daje krila i trošnim izbjegličkim cipelama u kojima je počeo svoj američki put Razgovarala: Kristina LJEVAK U sarajevskoj galeriji Zvono postavljena je instalacija 'U boga, novac i oružje mi vjerujemo' bosanskohercegovačkog umjetnika Seada Seye Čizmića, danas nastanjenog u Americi. U svom najnovijem radu Čizmić preispituje odnos između ovog svetog trojstva kako kaže, a instalaciju koja podrazumijeva ruke obučene u uniformu, sklopljenje u molitvi dok drže dolar, prate i fotografije njegovih radova protkane humorom i ironijom, kao dijelom prepoznatljivog autorovog rukopisa. Postavku u Zvonu posjetioci će moći pogledati do 15. Zašto bog, novac i oružje? Kao umjetnika uvijek me je fascinirao fenomen religije i novca, te dvije stvari nekako su uvijek išle zajedno, a oružje je bilo tu da zaštiti materijalno i spiritualno. U svemu ovome što sam napravio naravno da ima i malo cinizma. Spominjali ste da odlazak u Ameriku nije isključivo ''kriv'' zbog ovakvog razmišljanja, već da ste, promjenom sredine, između ostalog, dobili i ''novi par očiju'' zahvaljujući kojim stvari bolje vidite. Ja to u šali uvijek kažem. Neke stvari sam u Americi zaista počeo drugačije da posmatram. Amerika je potpuno kulturološki drugačija već što je Bosna. Da, dobio sam još jedan par očiju sa kojima mogu stvari vidjeti iz drugačijeg ugla, a pošto su ''prve'' oči bosanske, sve mi to pomaže da stvari percipiram bolje. Da je samo postavljena besprijekorno izvedena instalacija sa rukama u uniformi sklopljenim u molitvi koje drže dolar, možda bi sve izgledalo oštrije i drugačije od Vašeg senzibiliteta. Zahvaljujući fotografijama protkanim humorom koje prate instalaciju, prepoznajemo Seada Čizmića onakvim kakvog smo ga navikli vidjeti. Ja sam čovjek koji uživa u humoru. Koristim ga koliko god je moguće. Meni je potpuno logično i normalno da u sve što radim unesem humor i da stvari posmatram kroz humor. Ja gotovo ništa na svijetu ne vidim kao ozbiljno. Pa čak ni izbjegličko iskustvo? Kad to pitam mislim na dvije fotografije na kojima su muške i ženske cipele optočene staklom, cipele u kojima ste Vi i Vaša supruga Sabina stigli u Ameriku? Kao što se i vidi na fotografijama, put izbjeglice nije bio lak. Kada sam došao u Boston kao izbjeglica shvatio sam da cipele u kojima smo došli nisu lijepe onoliko koliko se nama činilo prije dolaska u Boston. Bile su trošne, a nama su bile super. Kad smo vidjeli šta ostala raja nosi shvatili smo da put u našim cipelama neće biti lak. Ali ja sam uvijek bio optimista. Danas cipele oko kojih je staklo, smještene u novi kontekst, svjedoče o prvim iskustvima u Americi. Publika mlađe generacije sigurno ne zna da ste Vi jedan od najboljih klasičnih slikara koje je ova zemlja ikada imala. Zanima me šta je bilo presudno tokom Vašeg odabira da konceptualni rad bude dominantan u Vašem stvaralačkom opusu, a ne za ono što nazivamo štafelajnim slikarstvom i što u konačnici donosi više novca? Ja sam renesansni tip umjetnika. Uvijek sam bio zainteresovan za sve medije. To je i podrazumijevao rad u grupi Zvono. Jedni druge smo podržavali u svim istraživanjima. Meni nije stran ni video art, ni instalacija ni pravljenje umjetničkih objekata. Moja radoznalost mi je uvijek pomagala u savladavanju barijera. Zahvaljujući umjetničkoj školi naučio sam rano slikati, bio sam jako zainteresovan za crtanje i slikanje. I ja još uvijek slikam. Koliko je bilo važno za formiranje i čovjeka i umjetnika rasti u jednom specifičnom umjetničkom i pedagoškom okruženju kakvo je bilo u Vašoj umjetničkoj školi u Sarajevu, gdje su profesori bili pravi mentori a školski drugovi u razredu Stijepo Gavrić, Fikret Libovac i Mirsad Mustajbašić npr. Kad sam upisao srednju školu ja nisam osjećao tu važnost. Bilo nam je samo petnaest godina. Sve što smo znali je da jako volimo umjetnost. I bili smo potpuno predani ideji da se postane umjetnik. Imali smo savršene profesore od kojih smo dobili znanje i koji su nas podržavali. Za pet godina koliko je trajala škola mi smo dobili fond znanja sa kojim smo mogli funkcionisati. Nama doslovno nije bila potrebna akademija niti smo na akademiji mnogo naučili. Mi smo se na akademiji više intelektualno razvijali već što smo se razvijali kao slikari, crtači... Akademija mi je bila potrebna da neke stvari intelektualno savladam koje ne možeš sa petnaest ili šesnaest godina. Srednja umjetnička mi je dala osnove koje i danas koristim. Zahvaljujući dobrom spoju talenta i znanja, danas u Americi možete živjeti od vlastitog umijeća i između otalog bavite se restauracijom. Znam da su Vaši klijenti imućni ljudi koji u svojim kolekcijama posjeduju i Picassa. Koliko je bilo teško doći do takvih angažmana i zaobići predrasude koje mogu postojati kada je riječ o nekome ko dolazi sa Balkana? U mom slučaju stvar je išla jednostavno. Bio sam prinuđen da obezbijedim određenu svotu novca za svoju porodicu u zemlji koja nije moja. Onda sam se ja sjetio da znam i restaurirati još od srednje škole kad smo išli svakog ljeta da restauriramo Šarenu džamiju u Travniku, džamiju u Sarajevu, Počitelju... Radio sam i restauraciju ikona za Kraljevu Sutjesku. U Americi sam još išao u neke škole u kojima sam ovaladao korištenjem savremene tehnike. U ovom trenutku moj studio za restauraciju umjetnina je jedan od najpoznatijih u Južnoj Kaliforniji i opremljeni smo jednako kao Metropoliten muzej. Zahvaljujući tome imam luksuz da radim i stvari koje mene ispunjavaju, koje nisu komercijalne. Bukvalno ono što ja hoću. Dio toga je i postavka u Zvonu? Zanimljivo mi je kad neko, tokom godišnje odmora, odluči da vrijedno radi i postavlja izložbu umjesto da se odmara na nekoj od plaža Jadrana. Za mene je Zvono kultno mjesto, mjesto u kojem sam odrastao, gdje sam imao prve izložbe i osjećao se jako sigurnim. Ovo je mjesto u kojem mladi umjetnici dobiju krila. Jako mi je drago što je Saša Bukvić odlučio da ponovo pokrene Zvono i radi izložbe. Meni je sve savršeno ovdje. Ja sam pomalo radoholičar i teško da mogu bez rada, odmaram se dok radim. I danas, 10 godina nakon bombardovanja i dolaska američkih trupa na tlo Iraka, Amerika se još uvijek pita kako se sve moglo odvijati tako krivo i užasno? Da li su američki generali i političari iz toga nešto naučili? U međuvremenu bivši predsjednik George W. Bush, ministar odbrane Donald Rumsfeld kao i njihovi konzervativni savjetnici u Bijeloj kući važe za krivce za taj debakl. Američki predsjednik Barack Obama — koji je svojedobno bio jedan od rijetkih protivnika oružane intervencije u Iraku — i danas ističe da je taj nesretni rat nanio ogromnu štetu ugledu Sjedinjenih Američkih Država u svijetu. Promjena režima, kao jedan od postulatnih ciljeva, u najboljem slučaju dostignuta je samo polovično. Prema njegovim riječima, rezultati rata u Iraku su bili znatno lošiji od onoga što je obećavao George W. Inače, za Amerikance je sve dobro počelo: za samo 21 dan američke trupe su zauzele Bagdad. No, stvarna dilema se pojavila tek nakon uspješne invazije. Umjesto najavljenog procesa demokratije, zemlja je sve više tonula u terorizam i nasilje. Umjesto nacionalnog pomirenja, došlo je do rata između šita i sunita — i uvijek su meta bile Sjedinjene Američke Države. Još jednom se pokazalo: pobijediti neprijateljsku vojsku je jedno, ali držati neku zemlju u okupaciji, sasvim je nešto drugo. Pojedini eksperti, kao Stefen Biddle, navode da je moglo biti još i gore. Bitka za ljude Za američku vojsku debakl u Iraku je važna spoznaja za vođenje modernih ratova. U Vijetnamu se vodio gerilski rat, koji je Sjedinjene Američke Države prisilio da pokleknu. U Iraku je to bio terorizam pobunjenika. Nisu trupe Saddama Husseina bile najveći protivnici, nego atentatori-samoubice. Nije dovoljno samo pobijediti neprijateljsku vojsku, nego je u sve trebalo uključiti narod. Bivši američki general David Petraeus još jednom je opisao strategiju koja je bila prijeko potrebna: zaštiti narod od napada i nasilja i oživjeti infrastrukturu i ekonomiju. Postignuta cijena je dvostruko veća od predviđene. Tretčikov 1913-2006 , samouki slikar koji je odrastao u Rusiji i Šangaju, emigrirao je 1946. Model mu je bila 17-godišnja Monika Sing-Li koja je radila u jednoj perionici u Kejptaunu. Ako muškarac pita ženu je li uspjela ili kako je bilo misli na orgazam on zapravo traži aplauz i potvrdu za sebe. Obostrani užitak, obostrana odgovornost, to je seks. Lično poznajem mnogo muškarac akoji odugovlače orgazam iz sopstvenog zadovoljsrtva, ali ako se to razvuče na duže onda bude problema u završnici. Dobar poljubac je najbolji dio ljubavne predigre. Ako muškarac žuri preko usana žene, žene se osjećaju kao da su plaćene po satu. Ne puši jako u uho. Možda si čuo da to disanje na uhu uzbudjuje ženu i to je tačno, ali ne puši prejako kao da želiš napuhati balon. Možda je seksi na slici kad je muškarac neobrijan, ali da bi razumio kako se žena osjeća probaj uzeti šmirg papir i struži malo sa unutrašnje strane po nogama. Osjetićeš kako se žena osjeća koju ljubi neobrijan muškarac. Ne steži čvrsto sise. Sise nisu lubenice čiju zrelost treba probavati stiskanjem. Ne stiskaj prejako, budi pažljiv i nježan. Ne grizi bradavice na sisama. Ako ližeš ili sisaš bradavice to ženama pričinjava zadovoljstvo ali ako misliš da su ženske sise igračka za pse koju treba gristi da bi ostala u ustima, griješiš. To boli i prestaje biti ugodno. Ne uvrći bradavice kao da tražiš radio stanicu na radio valovima. Posveti se cijelim grudima. Ne zaboravljaj dijelove ženskog tijela. Žensko tijelo je više od grudi i onog medju nogama. Pomozi da se žena skine. Ne zaglavljuj ruke u gaćicama i ne žuri. Izmedju vas su još uvijek dijelovi odjeće i pomozi joj da se skine. Treba da imaš kod sebe kondom i stavi ga. Ne napadaj klitoris i ne pritišći jako. Vrti prstima nježno sa strane kltorisa. Pauza za ženu znači da ide na početak, ali ako vidiš da joj je dobro ne radi pauze. Preduga pauza moze dovesti do potpunog opuštanja i smanjenja želje. Ne skidaj ženu na čudan način. Nema žene koja želi glupo izgledati. Glupo je naprimjer ako su na ženi džemper i čarape a gacice su joj već skinute. Nije prijatno ako muškarac vuče ženi gaćice između nogu, gore dolje. Nije jasno zašto oni misle da je to prijatno. Ženski polni organ je više nego vagina. Žena treba vrijeme prije nego dozvoli da joj se zavlače ruke dolje. Malo masaže pomaže da žena dodje u dobro raspoloženje i opuštanje za seks. Tvrda masaža može uraditi sasvim suprotno. Ne žuri sa skidanjem. Ne skidaj odjeću prebrzo. Ne skidaj svu odjecu sa žene prije nego ona počne skidati odjecu sa tebe. Skini čarape prije gaćica. Muškarac u čarapama i gaćicama nije baš atraktivan. Ne vodi ljubav kao da voziš mašine. Osjeti kad možeš povećati brzinu. Prejako prodiranje može biti bolno i bez užitka. Poslije takvog seksa žena se osjeća kao da je imala više sedmica jahanje bez sedla. Dio muškaraca je dobro da ima i plan B kako će u svakom slučaju zadovoljiti ženu. Muškarac nije Bog seksa samo zato što razvuče na dva sata. Tvoj partenr želi da ti doživiš i klimaks. Ne moraš uvijek pitati je li svršila. Ako muškarac osjeti da je ženi bilo dobro to je odgovor bolji nego da ga je dobio postavljajući pitanje. Ti nisi mače što treba da srče mlikeo. Dobro je da upotrijebiš cijela usta i da rotiraš jezikom oko cijelog klitorisa. Ne drži glavu medju nogama. Malo žena voli da im se drži glava medju tvojim nogama. Sperma ima ukus slane vode pomješane sa bjelancetom jajeta. Sve ne misle da je baš ukusno. Ako ti žena radi oralni seks lezi mirno, ona radi pokrete ne ti. Ne uči se kako seks izgleda iz porno filmova. Ženski seksualni život je u stvarnosti nešto sasvim drugo. Pusti ženu da bude gore ako želi. To je dobro ali ne predugo. Ako želiš anal seks, pitaj prvo. Da se braniš kako si pogriješio otvor djeluje samo glupo. Ako se seks radi uvijek na istom mjestu i na isti način nije baš uvijek zabavno. Ali šta misliš ti? Ne izbjegavaj voditi ljubav stomak uz stomak. Tiha i lijepa ljubavna igra je stomak uz stomak. Ako žena želi probati zahtjevniju jogu u krevetu to je u redu inače budi vrlo oprezan. Muskarci reaguju na anal stimulans zato što oni imaju prostatu. Pitaj pa probaj ili probaj i smo će ti se reći. Ako žena želi ožiljke od sisanja po vratu ili na drugom dijelu tijela to je uredu. Inače je glupo, takvi tragovi su namjenjeni drugima ne vama dvoma. Ne podiži glas na ženu da se osjeća kao tvoj pas. Erotsko pričanje ili psovanje. Neke žene vole erotske riječi ili psovke u krevetu ali ne sve. Nemoj podcjenjivati njen orgazam. Ako si ti svršio ne znači da je seks gotov za oboje. Poštuj partnera, daj do znanja da si svjestan greške, propusta ako si ih napravio.